„Edit“ iz Rijeke, izdavacka kuca Italijana Hrvatske i Slovenije, bavi se manjinskim izdavaštvom. Baviti se manjinskim izdavaštvom znaci prvenstveno naciniti jasan programski izbor na kojem zasnovati svoju djelatnost. Prvo što se ne smije uciniti je izdaja semanticke vrijednosti sintagme u kojoj "izdavaštvo" treba citati i kao disciplinsku sektorijalnost tout court (u našem slucaju književnost i školski udžbenici) koja se mora zasnivati na umjetnickim i estetskim kriterijima (ukoliko estetika stvarno postoji, ali to je druga prica) i u kojoj "manjinska" znaci u biti etnicko postojanje. Drugim rijecima, u slucaju „Edit-a“, ne može se biti izdavac književnih djela koja su sama sebi cilj, nevezana za teritorij i ljudske sudbine – to jest bez eticke obaveze "naznake mjesta", niti se može raditi samo djelo koje je javno nacionalno potvrdeno i koje ne zna i ne želi da napravi distinkciju izmedu "pisaca" i "onih koji pišu". S obzirom da objavljivanjem udžbenika „Edit“ obavlja efektivnu, legitimnu i korisnu izdavacku djelatnost, podrazumijevajuci da se istovremeno ne može baviti "književnim izdavaštvom" iz tržišnih razloga i prihvacajuci da to radi u uvjerenju da književnost omogucava uživanje kulture (jezicke, socijalne, simbolicke i opcenito misaone, ali omogucava i veoma uzvišeno "uživanje u citanju"), od temeljne važnosti za izgradnju i konsolidaciju licnosti Covjeka (Rossana Rossanda dobro kaže da se "ne mora umrijeti od Googla"), ostaje da se pobliže razmotri znacenje atributa "manjinska". Po pitanju etnickog legitimiziranja, medu brojnim nijansama koje se mogu uociti u lepezi koja se širi izmedu nemoci getoizacije i kastracije integracije, „Edit“ je odabrao da upotrijebi "sredstvo-knjigu" kao provodnik književnosti koja se predstavlja (takode, ali ne samo to) kao jedna od temeljnih kockica mozaika u nacionalnom identitetu Italijana Istre, Rijeke i Dalmacije. Ali, u vezi sa ovim poslanjem, kojemu je podloga vrijeme (pod kojim se podrazumijeva i kao prošlost-sidro i kao buducnost-jedro), treba odmah reci njegovo krajnje znacenje: osjecaj nacionalne pripadnosti, koje se postiže i putem književnosti, nije samoutješna odredišna luka, nego je polazni mol sa kojeg se ukrcava na plovidbu društveno kulturnim rutama interetnickog suživota, dijaloga i razmjene, medusobnog upoznavanja naroda koji istorijski obitavaju obale sa ove strane sjevernog Jadrana. I to se može raditi upravo sada kada, kao što kaže Betizza, srdžba i nacionalni kontrasti nisu više "ljuti kruh svagdašnji" kojim su se hranili stanovnici ovih podrucja. Jasno je da zasnivanje svog postojanja na anakronim i sumnjivim terminima kao što su "identitet" i "nacija" (da ne spominjemo autohtonost, sa blagim vonjem rasizma) podudara se sa opasnošcu da se zauzvrat prilijepe istrošene i razarajuce etikete perifernosti i marginalnosti: oni koji upucuju ovakve optužbe cesto ne uzimaju u obzir cinjenicu da su identitet i nacija opasni orijentiri ukoliko su loše preradeni unutar vecine (za koju je slobodna upotreba jezika i umjereno izražavanje identiteta ne predstavljaju objektivne prepreke slobodnom izražavanju i stoga nisu svakidašnji egzistencijalni problem), a taj isti identitet, nacija i jezik su kapitalni markeri samoodredenja i priznanja neke manjine; to su uslovi da bi ona mogla "de facto postojati". Ovo se mora imati u vidu kada se govori o suživotu i multikulturalnosti, koji ne podrazumijevaju slobodnu integraciju ili prisilnu asimilaciju, nego kulturno bogatstvo koje proizlazi iz identiteta koji komuniciraju i proširuju svoje granice ne gubeci pri tom svoj "teritorij". Unutar Italijanske nacionalne zajednice Hrvatske i Slovenije, nakon drugog svjetskog rata, pripajanje Istre i Rijeke Jugoslaviji i egzodus velikog broja domacih Italijana, nastao je zaista problem identitetskog preživljavanja, kojem je razlog bio i to što je jezik, za samo nekoliko godina, od sredstva komunikacije na radnom mjestu i u administraciji, potisnut u prostor slobodnog vremena, a zatim u uži porodicni ili u svakom slucaju privatni krug. Kada nestaje jezik, nestaje i nacionalni identitet: u tom kontekstu prikladno je zapažanje koje je izrekao Antonio Gramsci, po kojem "nema nacije bez književnosti". A u Istri, nakon 1944–47–57, trebalo je zaista da se rodi nova "nacija", nacija Italijana koji su ostali i koji su se na nekim istorijskim lokalitetima prvi puta našli u stanju manjine. Tako je u Istri i Kvarneru književnost na italijanskom jeziku zadobila novi društveni mandat, jer se nije više mogla ogranicavati na puko bavljenje umjetnošcu. Radilo se o suceljavanju sa identitetom koji je trebalo održati u životu, pocevši od ponovnog uspostavljanja jezika. I književnost je zaista bila znacajno sredstvo na mnogim nivoima jer, kao što objašnjava Giuseppe Rinaldi u svom "Letteratura e identità", ona je "usko povezana sa jezikom (...), nudi neiscrpni repertoar simbolickog materijala (...) koji možemo neprekidno usvajati, proizvodeci neprekidnu integraciju svog identiteta". Uzimajuci za usvojeno, kao što piše i Ezio Raimondi – slijedeci Gramscija – u svojoj knjizi "Letteratura e identità nazionale", da je "književnost mjesto na kojem se stvara identitet jedne zemlje", i neovisno o tome, piše dalje Raimondi, što je "u našoj književnoj tradiciji, pocevši od Dantea, sacuvano zajednicko pamcenje Italijana", treba imati u vidu da je u italijanskoj kulturi, odnos književnosti i identiteta slijedio razlicite i alternative putanje izmedu dva pola, od književnosti kao sredstva nacionalnog razvoja do književnosti kao nadnacionalne djelatnosti koju ne zanima "domovina". Ovakvo kretanje je dobro sintetizirao Romano Luperini u eseju "Letteratura e l'identità nazionale nel Novecento" u kojem zapaža da se nedostatak ljubavi pisaca prema nacionalnim osjecanjima potpuno afirmira vec pocetkom XX stoljeca. "Reklo bi se da nakon generacije okupljene oko casopisa 'La voce' i futurista", piše Luperini, "sve veci dio naše književnosti se uklanja zadatku da stvara i obogacuje ili da