Najdraži Giorgio, Ne, ne najdraži. Ostavljam ga. Ne mogu napisati «najdraži» covjeku koga upravo ostavljam… koga nogiram. Bilo bi licemjerno. Dragi Giorgio, Ne, ni tako. Podsjeca me na De Amicisovo Srce. Ili na baku iz Crvenkapice. Najdraži obavezuje, dragi je prisno-nježan. Giorgio! Ne. Izgleda kao zapovijed koja je izletjela nekom nabildanom kaplaru. Tu bi išlo nešto izmedu najdraži i dragi. Nekakav light najdraži, ali ne mogu mu napisati «light najdraži Giorgio». Ili «izmedu-najdraži-i-dragi» Giorgio. Moram nekako zapoceti ovo prokleto pismo. A da pocnem kao kad pišem za novine, najprije tijelo teksta, a pocetak ce vec doci. Ok. Tijelo teksta. «Ostavljam te». K vragu! Smrznut ce se: ovo je kao rafal posred lica. Bolje je «idem». Da… ne. Idem, kamo? U samoposlugu? U teretanu? I tu bi bilo dobro neko srednje rješenje. Možda – odlazim. Da, tako je bolje. Odlazim znaci da odlazim odavde. Recenica sprecava povratak. Jer, kad bih napisala idem, a on pomislio u teretanu, znacilo bi da idem u teretanu, ali da cu se, kad završim, vratiti. Ne mogu valjda ostati da živim u teretani. Ako napišem «odlazim», znaci odlazim i gotovo, ne u teretanu, ne u trgovinu ili u kafic gdje bi me mogao i naci. Odlazim znaci nekamo, svuda i nikamo, nedostupna sam. Odluka je pala: «Odlazim». I što sad? Pretpostavljam da bih mu trebala objasniti zašto. Dakle, «odlazim zato što….». Da, zašto? Do vraga, teže je no što sam mislila! Ne samo zbog toga što Giorgio zaslužuje neko objašnjenje i što je nepristojno otici zalupivši vratima, a to bi bilo najjednostavnije. Teže je ostaviti muškarca nego ga naci. Zapravo, nije ga bilo lako ni naci! Muškarca. Ovog muškarca. Jer ima ih toliko neprihvatljivih! Dobro, ali ne sjedim ovdje za pisacim stolom da bih razmišljala o njima: moram elegantno prekinuti s Giorgiom. A da pritom ne postanemo neprijatelji, ako je moguce. Jedno smireno, pristojno, promišljeno i racionalno pismo, jasno i prijateljsko. Previše toga, ako se uzme u obzir da ta gesta nema u sebi niceg smirenog, pristojnog, promišljenog i racionalnog, a ponajmanje jasnog i prijateljskog. E, kakva zbrka! Zar nije mogao naci drugu i potruditi se da nade pravi nacin da me se oslobodi? Možda Giorgio ima drugu? Što mi sad pada na pamet! Previše je zaokupljen poslom, zatim nogomet s prijateljima – teško bi tu bilo mjesta i za neku ženu, pa putovanja. Mogao bi izgledati kao idealan partner: sigurno bi me majka, prijateljice i kolegice pitale (a neka od njih ce to sigurno i uciniti) zašto ostavljam takvog muškarca. I ja se to pitam. Znam, osjecam da ga moram ostaviti, da mi ne preostaje drugo, ali tako mi svega na svijetu, zašto? Treba mi kava. Jaka i vruca. Da mi razbistri um i da stanem na kraj ovom listu papira, bijelom i neugodnom poput snijega kad ga gledaš bez tamnih naocala. Topao i zavodljiv miris koji izlazi iz kafetjere cini se kao duh. Kad bi kafetjera bila carobna lampa a ovaj mirisni pramen njen zatoceni duh… poblesavila sam. Ova se smetenost ne može nazvati drugim imenom. Blesava je precizan pojam, jezicno i znanstveno. Duh iz kafetjere za tri želje. Ili je to bila zlatna ribica? Nemoguce je da izade iz kafetjere, prvo, zato što nikad nije ni ušla u nju, drugo, zato što bi bila skuhana i trece, jer sam zaista blesava. Duh iz posude za kavu zove se kava. Ne ispunjava želje, ali za uzvrat pojašnjava misli, pa cu se tako trgnuti iz uljuljkanosti u mnoštvo zapetljanih misli koje se ne daju raspetljati. Bezoblicna zbrka. Kao oni labirinti nacrtani na stranicama novina koji djecu navode na razmišljanje. Nadi pravi put… Kako ce psic dospjeti do kosti… U jednom kutu psic, u suprotnom kost, izmedu njih kilometri zapletene niti, vezane u cvorove. Kad sam bila mala uvijek sam varala: nisam polazila od psica nego obratno. Nije psic bio taj koji je tražio put do kosti, kost je išla k psicevim zubima. Sad je ova posve jednostavna igra zaposjela tri kuta: u jednom sam ja, sadašnja zatocenica, u suprotonom opet ja koja ce sutra biti slobodna, a u trecem je Giorgio. Izmedu nas vijavica od niti. Htjela bih, želim dospjeti do kuta slobodne sebe. Pogrešan put ce me odvesti do Giorgia i zaustaviti ovdje gdje sam zastala da se ne pogubim, gdje ne želim ostati. Krecem od slobodne sebe i idem prema sebi koja se ne zna ispetljati? Nije moguce. Ili, možda ipak jest: odlazim tako što cu za sobom zatvoriti vrata koristeci to što je Giorgio zbog posla nekoliko dana odsutan. Vratit ce se i nece me zateci ovdje… Tako rade slabici, ali sigurno nisam prva koja cini takvo što. One ankete po casopisima, na uzorku koji je sigurno izmišljen, kažu da žene ostavljaju dok je muž (ili partner) van kuce. Što da radim? Ulazim u statistiku istraživanja s kioska? Neee. Sigurno postoji neki nacin. Stvar je u tome da ja nikad nisam nikog ostavila. Mene su ostavljali, ali pritom nisam baš mnogo naucila, bila sam zauzeta lizanjem rana i pisanjem pjesama koje nisu bile vrijedne ni utrošene tinte. Evo, znam kako ne bih htjela biti ostavljena. Ne želim da se ponovi Sergio. Majko, kako je boljelo! Kad sam shvatila, jer sam u prvi cas to tako dobro prihvatila da su svi ostali zapanjeni. Klasicna recenica: «moramo malo razmisliti o našem odnosu». Ja sam smišljala kako da na naš odnos stavimo dva lijepa vjencana prstena, a on kako da na njega stavi rijec «kraj». A i zato što je tada poceo listati novu knjigu. Prvo poglavlje: Sandra. Zajednicka prijateljica. Onda su se poglavlja toliko namnožila da su postala enciklopedija. Nemam više povjerenja u one koji žele razmišljati. A ni u one koji ne žele razmisliti. «Razmislimo na trenutak, može?» odgovorila sam Flaviju kad mi je rekao da je možda bolje prekinuti, jer cemo se i tako rastati. I ne samo to, što se stvar otezala, rasla je mogucnost da ni prijateljstvo… iskreno govoreci mene uopce nije zanimalo da ostanem prijateljica s Flaviom. Bila sam zaljubljena. A u prijatelje se nemoguce zaljubiti. To je prijateljstvo i ništa više. Tako je Flavio rekao da nema potrebe za razmišljanjem jer cu, ak