Na prijelomu XX i XXI vijeka s politicke mape Europe i Balkanskog poluostrva nestala je Jugoslavija i cini se da niko više i ne žali nakon njezine nagle smrti. Cak su to preboljeli i najdublje povrijedeni jugonostalgicari, koji su izabrali status apatrida, postmodernistickih nomada. Vracajuci se ponekad u svoju domovinu, oni je vide iz perspektive „Baumanovih“ turista, koji su samo na trenutak napustili „svoje današnje, berlinske rodne krajeve“ . Iako je put na Aljasku oznacen gubitkom, pa iako izaziva traumaticna sjecanja i doživljaje, ipak ga prati osjecaj potpune iskorijenjenosti, distance i bezdomnosti u mjestima koja su nekad bila sastavni dio prostora domovine: Covjek se rodi tu ili tamo slucajno. Pojam „domovina“ gubi u tom pogledu svoju posebnu vrijednost: sve se svodi na geografske faktore, opšte tacke na mapi naše sudbine. Kad se danas, nakon toliko godina, upucujem u zemlju svog rodenja, osjecam se kao da idem u Afriku i na Aljasku. Putujem u nepoznatu zemlju svoje prošlosti ne znajuci ustvari zašto. U emotivnom smislu, to je sasvim neutralno: ne namjeravam dokazivati da je to neka posebna zemlja, ali takoder ni da je potpuno osrednja. Nemam nekog politickog i ideološkog cilja. Putujem tamo valjda samo zbog toga da pokažem svojoj ženi rodnu kucu. Krecemo na Aljasku našeg davnog života sasvim slobodni, normalni turisti na putu svog postojanja, hodocasnici u zemlju toga što smo nekad proživjeli. Nakon raspada „kulturalna“ Jugoslavija je takoder postala jalova zemlja, ponovo eksploatirana od strane svojih trenutnih stanovnika i još uvijek tretirana kao polje izgubljenih i dobivenih bitaka, prepuna mostobrana i bastiona. Tradicionalno prisutne u ovdašnjim zajednicama, ideje mosta ili pogranicja , oko kojih je nekad graden iznad-/kvazi-nacionalni jugoslavenski identitet - o kompromitovanom bratstvu i jedinstvu da ne govorimo – kao i simbolika djelomicne zajednice historijskog iskustva, otišle su u zaborav. Njihovo su mjesto zauzele granice i to ne samo ove stvarne, geografske i politicke vec prije svega ove koje odreduju aksiološku semantiku prostora: granice Europe, civilizacije, jezika, kultura, duhovnosti.... Granice, dakle, koje je najteže preci, posebno kad se kolektivna energija koncentriše na njihovom uspostavljanju, i koje podupiru još uvijek svježa sjecanja na tragicne posljedice rata. Da li je moguce i da li vrijedi prelaziti ove granice te pokušati izgraditi, na sasvim novoj osnovi, postjugoslavensku – intelektualnu i književnu – interkulturnu zajednicu, dok njezina izgradnja na starim principima i osnovama sigurno nije ni poželjna ni moguca? Gdje bi i pod kojim uvjetima takav pokušaj mogao uspjeti? Kako ne dovesti do još jedne jugonostalgicne geste vec otvoriti novu perspektivu koegzistencije razlika i pretvoriti je u novu vrijednost koja nije samo prividno, proticanjem vremena uljepšano sjecanje. Kako uspostavit stvarnu a (ne)mogucu alternativu kulturnim izolacionizmima, cija je kljucna uloga da legitimiraju politicke aspiracije? Nema mnogo takvih pokušaja u postjugoslavenskoj stvarnosti, koja je užurbano odbacivala i još uvijek odbacuje ostatke svog poststatusa. Jednim od njih, i, ko zna, možda i najbitnjim, u kontekstu kulturnog i književnog života, jesu Sarajevske sveske – casopis ciji je prvi broj izašao (ne slucajno, o cemu ce biti govora kasnije) u Sarajevu 2002. godine. Program casopisa, njegove namjere i stav, jasno je u Uvodniku ocrtao glavni urednik Velimir Viskovic: Zamisao o ovom casopisu pojavila se kao plod inicijative skupine istaknutih književnika i intelektualaca s cijelog podrucja bivše Jugoslavije. Raspad zajednicke države bio je pracen i posvemašnjim prekidom komunikacije izmedu njezinih nekadašnjih kulturnih središta. Nacionalisticke elite, koje su svoje ideologe imale upravo u književnickim krugovima, nametnule su “govor mržnje” kao po- željan model odnosa prema kulturama susjednih, do jucer tzv. bratskih naroda. Nakon završetka ratova na ovom tlu održava se i dalje stanje “hladnog rata” na planu kulturnih veza: sporo se uspostavlja kulturno tržište, raznim restriktivnim legislativnim mjerama (a još više restriktivnom praksom) intencionalno se ometaju cirkulacija knjiga, kazališnih predstava, filmova, nosaca zvuka, štampe; gostovanja umjetnika otežana su zbog rigoroznog režima viza i radnih dozvola. Namjera pisaca okupljenih oko inicijative za pokretanje Sarajevskih sveski nije stvaranje intelektualne platforme za politicku rekonstituciju Jugoslavije; oni ne dovode u pitanje realnost postojanja novih država; aktivni su sudionici kulturnog života u svojim maticnim sredinama i nisu lišeni osjecaja nacionalne pripadnosti. Medutim, ne pristaju na ideju da se autenticni nacionalni identitet dokazuje samo isticanjem razlika medu susjednim kulturama i stvaranjem umjetnih barijera cirkulaciji ideja i ljudi. Zagovaraju normalnu komunikaciju medu kulturama i pojedincima uvjereni da time obogacuju vlastiti kulturni identitet te pomažu stvaranju uvjeta da prostor bivše Jugoslavije postane regijom plodonosnog prožimanja, suradnje i tolerancije i da se time neutraliziraju opasnosti ponavljanja sukoba. U nastavku svog uvodnika Viskovic postavlja tacne psiho-socijalne dijagnoze, prisutne takoder i u iskazima drugih autora koji se protive nacionalistickim stigmatizacijama i iskljucenjima, a koji dolaze iz raznih kulturnih centara nepostojece države. Viskovic, isto kao i srpski kulturni antropolog Ivan Colovic , naglašava „panicnu potrebu izoštravanja i hipertrofije razlika, koja izaziva strah od srodstva i slicnosti“, koja je primjetna u novim postjugoslavenskim društvima. Taj isti strah je izvor dominacije „autoritarnog diskursa u prvom licu množine“ Ali ambicija pokretaca i urednika ovog Casopisa nije suprotstavljanje jednog tipa autoritarnoga kolektivnog diskursa drugome. Nas okuplja stav da jezik tolerancije i uvažavanja drugoga, jezik prijateljstva ima prednost pred jezikom mržnje, netrpeljivosti i rata, da samo on utjelovljuje