Za istoricare umjetnosti narocito je važno da budno prate iskaze umjetnika u medijima. Smatram da je u slucaju Dragana Petkovica u ovom smislu od suštinske važnosti intervju „Do sebe i nazad“, u kojem on sam u nekoliko recenica sublimira svoj pogled na umjetnost: „Opstanak radosti u uživanju i upijanju umjetnickog djela vrlo rijetko prerasta u radost stvaranja... Umjetnik pravi svjestan kompromis s društvom, pokušavajuci da svoje znanje i kulturu prenese na dolazece kreativne potencijale ili nastojeci da u jednom od primijenjenih pravaca ostvari pionirski pokušaj da uspostavi osnove za stvaranje vizuelnog identiteta tamo gdje ga nema“ . Dragan Petkovic bio je u konfliktnoj vezi sa svojom sredinom. Nisu se uzajamno slagali. Roden s hedonistickim instinktom, stvarao je sa željom za obnavljanjem transcendentnog lijepog i bio konstantno uznemiravan nezadovoljstvom postignutim rezultatom. Za njega zamišljena slika obicno nije imala pandan u svojoj materijalnoj realizaciji i kontinuirano je raskidala njegovo spokojstvo. Ovaj tekst se usredsreduje na autorovu strast za stvaranjem svog koncepta idealne ljepote, stalo pracene rezignacijom. Pitanje je koliko istine ili opravdanosti ima u njegovom skepticizmu i da li ga je samo imaginacija udaljila od velikog polja njegovog sna o ljepoti, koja je podjednako imanentna životu i umjetnosti? Ne znamo suštinski karakter i opseg njegovih ideala, ali nekoliko biljega njegove licnosti garantovalo je uspjeh spomenute orijentacije: bezrezervna ljubav prema umjetnosti, prevazilaženje obicnosti, stremljenje ka savršenstvu, džentlmensko vaspitanje i kriticko poštovanje prema svojim uciteljima i slikarskim paradigmama. Petkoviceva likovna geneza oscilira u nestalnoj smjeni sumnji i zadovoljstava i opstaje u njihovom neprekidnom dijalogu. Jedan od najnezahvalnijih zadataka teoreticara umjetnosti je definisanje pojma lijepog ili estetskog. Svi mi što pokušavamo da prodremo u njegovu tajnu vjecno putujemo u pravcu neizvjesnog. S ciljem da se bliže orijentišem prema onome što traži Petkovic, pozivam se na neke poglede velikih filozofa. Za razliku od Platona koji lijepo nalazi u najpojavnijem i najprivlacnijem, Kant se zalaže za „svidanje lišeno interesa“ oslobodeno pojma znacenja, ravnodušno prema vidljivom. Šiler govori o „slobodi u pojavi“, a Hegel zastupa „skriveni nagovještaj lijepog u prirodnom ili u culnom sjaju ideje“. Gi Mišo, tumaceci Stefana Malarmea, konstatuje „prazninu u kojoj su sadržana sva moguca slijevanja ljepote“ . Gadamer se oslanja na „estetsko kretanje dopadanja bez shvatanja“ i pita se „kako covjek da pomogne sebi služeci se sredstvima klasicne estetike s obzirom na eksperimente u umjetnosti koji su karakteristicni za našu savremenost?“ . Odgovor nalazi u igri, simbolu i prazniku. U toj necjelovitoj saglasnosti ili nedostatku koristi „lijepo se ispoljava u jednoj vrsti samoopredjeljenja i diše radošcu samopredstavljanja“ . Za Donalda Kaspita „Ljepota je jedna vrsta odbrane od bespomocnosti tijela... Ljepota je, u stvari, tjelesno rješenje.“ Ovom kratkom „leksikonu“ anticipacija i osvježavanja starih tumacenja moglo bi se prikljuciti i Vinkelmanovo osmišljavanje ljepote kao „ekspresije i akcije kojima se pridružuju milost, jedinstvo i jednostavnost“ . Ako želimo da budemo što korektniji, ne treba da zaobidemo ni eshatološku varijantu: ljepota kao smrt, patnja ili neka slicna stvar, bijela noc, caša otrova. Boraveci na klizavom terenu kakav je ideja o ljepoti, za Petkovicevo stvaralaštvo lijepe se spomenute definicije koje su kompatibilne s metafizickim. Ali javljaju se i klasicni oznacitelji: simetrija, proporcija, red, koherentnost, perfekcionizam, uzvišeni cilj... U ovakvoj situaciji manifestuje se želja za pomirenjem akademske s modernom, konceptualnom estetikom ljepote, za obnavljanjem androginskih (muško-ženskih) kvaliteta u toj estetici. Redefinisanje pojmova Petkovic reducira na pitanje: Što može biti ljepota u 20. vijeku, a da se ona ne svede na zagonetnost banalnosti, a ezotericnost na jeftin trik? Preformulaciju nalazi u svježini predstava oslobodenih referentnosti, naracije ili asocijacije. Priklanja se apstrakciji, onoj bez lica i oblika, osjecanju ispunjenosti i zadovoljstva, nevidljivo prisutnom u treperenju, u oblacima, dimu, prašini, isparavanju, kretanju . Na platnima se još od 1976/77. razotkriva prefinjena semiotika fenomenoloških kodova kao koheziona cjelina u kojoj sjaje vazdušasti utisci, zvuk i ton, boja, intenzitet i karakter linija. Ljepotu tumaci kao supstituciju nesavršenosti u svijetu u kojem se živi, kao kompenzaciju za sve negativnosti, nesrece i frustracije, kao egocentricnu odbranu od napliva neželjenog. On gradi osjecanje sigurnosti i srece, obnavlja psihicki status individue (ciklusi Radost življenja, 1985, U potrazi za trajnom ljepotom, 1987, Po Moneu, 1997/2004). Da bi dostigao apstraktni ideal lijepoga, on drasticno dematerijalizuje realnost predstave, preskace na drugu stranu u odnosu na konformizam, ide prema necemu razlicitom od poznatog. Fakticko preobražava u bezvremeno i besprostorno. Realni cvjetovi postaju idealne vibracije, a ples figura koreografija nezavisnih poteza. Sve treba da se transcendira na visinu osjecanja (prema necemu), da se izgubi aura konkretnog i da se pretvori u ideju. Da bi iskristalizovao istinsku zamisao, autor prelazi u sfere svojevrsne galantne neprirodnosti, artificijelnosti koja je bliska anonimnosti ornamenta, i udaljava se što je moguce dalje od poznatih predstava. Tu se sudaraju njegove ambiciozne zamisli sa surovim svijetom slika koje stvara. Da bi ostvario svoju preciznu koncepciju, on citave fascikle ispunjava skicama i crtežima, preslikava velika platna, uništava gotove slike . Zadovoljstvo u slikanju kali se kroz patnju: „Vec mjesec dana sam u najcistijim glecerima Estetike. Otkad sam otkrio ništavilo (le néant), pronašao sam lijepo“, piše Malarme svojem prijatelju . Riješen da dostigne apsolutno da bi iskusio jedno više, istinskije – ja, i da bi pokupio cud