Živkan je počeo slagati pjesme vrlo rano. Već je u svojoj desetoj godini života odgovorio pismom u stihovima nekome rođaku u Egiptu. Ovaj je radio kod kopanja Suezkog kanala. Kolikogod mu je život bio težak, opisao ga je u pjesmi i poslao svojima kući na Krku. Mali živkan mu je na tu pjesmu odgovorio pjesmom, u kojoj je opisao novosti i stanje kod kuće. To je bio početak, za kojim su slijedili daljni pokušaji. živkana je i u kasnijim godinama neki nutarnji glas poticao, da gradi stihove. On se tome pozivu češee odazivao slažući pjesme. Većinu ih je uništio ne smatrajući ih zrelima za javnost. Jednu je oveću idilu iz svoga seoskqg života spjevao god. 1.880. u čakavskome narječju. Nju je smatrao vrijednom za štampu u listu »Slobodi«, koji je Primorska tiskara izdavala na Sušaku. Kada je jednom prilikom pošao po poslu na Rijeku, ponudi je uredništvu »Slobode« na Sušaku. Slučaj je htio, da se namjerio na glavnog urednika Dra Hinka Hinkovića, vrloga rodoljuba i prvaka hrvatske stranke prava. živkan mu se pokloni pružajući pjesmu s riječima: — »Ja sam živkan iz Premosta kod Krka. Oprostite, što se usuđujem pokazati Vam svoj pjesnički pokušaj, ne bi li ga pronašli vrijednim, da ga uvrstite u podlistak Vašeg uvaženog lista«. — »Ja sam Dr. Hinković«, odvrati ovaj. »Sjednite. Da vidimo«. Živkan sjedne na ponuđenu mu stolicu, a Hinković sjedeći za stolom stade tiho čitati i prosuđivati pjesmu. Nakon kratkog vremena reče: — »Dobro. Pjesma je dobra, da se tiska, i mi ćemo je uvrstiti, A čime se inaee bavite? Imate li kakvu službu? Živkan odgovori: »Bavim se privatnim pisanjem i čekam, da se kod kojegod općine isprazni mjesto općinskog tajnika, da se mogu natjecati za to mjesto. Za to se zvanje osjećam najsposobnijim. No sada nemam nikakove službe«. Nato će Dr. Hinković: »Nama je potreban sada kod uredništva jedan pisar, koji bi iz drugih listova na Rijeci, koje mi ne dobivamo, bilježio važnije novosti za naš list i prevađao iz francuskih feljtona kraće pripovijetke za naš podlistak, a koji bi i sam štogod sastavljao. Vi ste pisar i pjesnik, a poznate više jezika. Baš takova mi trebamo. Ako pristajete, onda ste nam dobro došli. U bližnjoj gostioni dobit ćete sobu i hranu na naš račun. Osim toga plaćat ćemo Vam 25 forinta mjesečno i od slučaja do slučaja nadoknađivat ćemo Vam, što potrošite na Rijeci u kavani, kad budete ondje čitali novine i bilježili važnije novosti za našu »Slobodu«. Pristajete li?« — »Pristajem!« odvrati živkan sav sretan, što je iznenada. dobio namještenje i plaću. — »Onda ste od ovoga časa u našoj službi. Izvolite doći sa mnom, da Vas predstavim svojim pomoćnicima. Evo gospodin Dr. Milan Kerdić. Danas sam još ja glavni stup našega lista, no do nekoliko dana bit će to on. Budite mu poslušni i vjerni. Ovo je gospodin živkan, naš novi pisar.« Zatim pokazujući za drugim stolom drugoga gospodina srednjih muževnih godina i visokog rasta nastavi: »Ovo je gospodin Gavro Griinhut, naš novčani skrbnik, a ovo je naš novi pisar Živkan.« Nato se porukovaše, i Grunhut povede živkana u spomenutu gostionu, da se nahrani i smjesti. Sjutradan je živkan započeo svoju novu službu. Isprva bi. jaše u poslu nesiguran, ali se brzo uputi u sve i stekne povjerenje poslodavaca. Do malo dana bijahu s njime posve zadovoljni. Polazio je na Rijeku kao na šetnju, išao u Caffe grande ili u Caffe alla marina mercantile i provodio u njima par satr dnevno listajući novine i smotre, da zabilježi vijesti i članke, koje je u uredništvu sređivao i predavao za tisak. Već prvog tjedna složi sonet »Trsatu«, i Dr. Hinković ga. odmah otisne na čelu slijedećeg broja svoga lista. Evo ga: TRSATU. Oj zdravo, slavni grade vrh kamena, Visoko stojeć mutne kraj Rječine, Ti frankopanska kulo od starine, Prošlosti naše dična si spornena! Al' gdje su ona stara sad vremena, Kad je u tebi bdio knez Martine Nad primorskim dijelom otadžbine, Najpobožniji svojega plemena, I Majci Božjoj, svetoj čudotvornoj, Stan sagradio, samostan on' slavni, Svetoga Franje družbi prepokornoj? Ti pust sad stojiš, grade starodavni, Al' hramu Gospe slava svedj je živa I u njem mrtav knez Martin počiva. Sonet je naišao na odobrenje osobito kod domaće inteligencije Trsata, Sušaka i Rijeke, jer mu je predmetom bila njihova slavna starina. Mnoga gospoda, koja danomice dolažahu u uredništvo po svome poslu, znameniti Ijudi svog vremena, kao Erazmo Barčić, prokurator lista »Slobode«, Dr. Silvio Pallua, odvjetnik na Rijeci, i drugi mlađi ljudi, koji se kasnije istakoše u narodnome radu, kao Dr. Matko Laginja i profesor Vjekoslav Spinčić, oba iz Kastva, čestitahu živkanu bodreći ga na daljni pjesnički rad. Potonja dvojica dolažahu najčešće, jer se onda u. Primorskoj tiskari tiskala Spinčićeva knjiga »Hrvatskoj ili Italiji?« kao ustuk na članak Talijana Fambrija »L'Istria ed i nostri confini orientali«. Hinković i Kerdić potakoše živkana, da ispjeva veću pjesmu o slobodi. On udovolji njihovoj želji brzo i lako ispjevavši sonetni vijenac »Rodu za slobodu«, u kome slavi slobodu kao opći pojam i kao list istoga imena, koji se za nju bori. Prvi, uvodni sonet toga vijenca glasi: Moje pjesme slatki razgovore, što me tješiš usred mojih jada, Bud mi vjeran kao i do sada, Otjeraj mi brige, što me more. I ti bijela vilo naše gore, Pomozi me u nevolji mlada, Ili sada ili već nikada, Milotužno da mi žice ore, Da ja mogu sav moj jad izjadat I otkriti moga srca vaje I u zvonke pjesmice ih skladat, Jer već za te haje i ne haje Mnogi sinak s majke zemlje krila, Oj, slobodo, blaga misli mila! Ovaj je sonetni vijenac bio objelodanjen u brošuri zajedno sa raspravom Dra Milana Kerdića pod naslovom »Raskol i raskolnici«. Cijela je ova brošura naišla na opću pohvalu naročito među pristašama stranke prava. I Živkanov pjesmotvor pohvališe mnogi, a među prvima bijahu oni, do kojih je živkan najviše držao, naime njegovi poslodavci. Neki su se čudili, što je Živkan odabrao najtežu pjesničku formu, kao što je sonetni vijenac, u kome se jasnoća misli mora često puta žrtvovati zahtjevima stiha ili sroka. No uzalud su se čudili, jer je živkanu baš sonetni vijenac bio i ostao ideal do kraja njegova života. Prva veća neugodnost bijaše živkanu na Sušaku odlazak glavnog urednika Hinka Hinkovića u Pariz na daljne nauke. Njega je bio iskreno zavolio, a sada ga je izgubio. I njegov nasljednik Dr. Milan Kerdić bijaše dobar i učen čovjek, ali šutljiv, uvučen u sebe, kao nepovjerljiv. Premda je živkan imao na Sušaku dosta dobrih prijatelja, s kojima se družio, kadgod je bilo slobodnoga vremena, a to su bili đaci riječke gimnazije iz njegova rodnog mjesta Antun i Franjo Žic, kasnije svećenici, Antun Žic Dunižarić, kasnije sudac, i Mihovio Polonio iz Jurandvora kod Baške, kasnije knjižar na Rijeci, ipak je bio sve nezadovoljniji i zabrinut za svoj položaj. Imao je i zašto. Novi glavni urednik Kerdić sporazumno s poslovođom Grunhutom naumi da postavi živkana za odgovornog urednika »Slobode«. Taj prijedlog postaviše na odobrenje kr. guverneru na Rijeci Ljudevitu Reisneru. Ovaj pozva živkana k sebi. Lijepo ga primivši i prijazno oslovivši reče mu: — »Sjednite, gospodine, i dozvolite, da Vas nešto zapitam«. — »Izvolite, Vaša Preuzvišenosti«, odvrati živkan. — »Odakle ste?« — »Iz Premosta na otoku Krku«. — »Imate li kakvih legitimacija?« — »Samo putni list, evo ga«. — »Otkada ste na Sušaku?« — »Tri mjeseca«. — »Ne zamjerite, no prije svega Vi niste pripadnik zemaIja krune sv. Stjepana, a onda Vi boravite ovdje prekratko vrijeme, da biste mogli primiti na sebe dužnost odgovornog urednika jednog lista, koji izlazi u ovim zemljama. Stoga Vas molim, da mi ne zamjerite, ako Vas u toj službi ne potvrdim. Prisiljen sam odbiti molbu, koju mi je o tome podnijelo ravnateljstvo lista »Slobode« na Sušaku«. — »Molim, preuzvišeni, ja Vam to ne ću zamjeriti, jer mi je tako pravo.« — »Onda, dobro, sluga pokoran«. — »Moj najdublji poklon«. Živkan se vrati u uredništvo i ne postade odgovornim urednikom. Ali ako se time riječki guverner ne zamjeri živkanu, veoma se zamjeri ravnateljstvu lista »Slobode«, a nada sve njegovu glavnome uredniku Dru Milanu Kerdiću. Ovaj stade u listu oštro napadati guvernera. Bio je naime mišljenja, da su guvernera htjeli samo počastiti time, što su ga molili za potvrdu svoje odluke o novome odgovornom uredniku, a on nema prava ometati im odluke i poslove njihove stranke. Sada je list bio često plijenjen. To nije Kerdića ukrotilo, nego odluči, da pjesmom napadne guvernera. Htio ga je poniziti i uvrijediti, što je odbio molbu ravnateljstva. Kerdić stade od živkana zahtijevati, da on sastavi pjesmu rugalicu. živkan se tome opirao govoreći: »Gosp. guverner me je najprijaznije primio i zamolio, da mu ne zamjerim, što me nije mogao potvrditi kao odgovornog urednika. Naveo mi je razloge, koji se meni čine valjani. Ja bih se sada pokazao nevaljanim i surovim, kad bih ga poslije iskazane mi prijaznosti napao i uvrijedio. Ja to ne mogu, ne smijem i ne ću«. No urednik Kerdić je dalje tjerao svoje: »Vi to morate učiniti radi stranke!« I učinio je. Približavao se guvernerov imedan — sv. Ljudevit. Na taj dan je imao list na čelu donijeti umjesto čestitke kao posinak svome poočimu sonet, u kome će list guverneru izraziti svoja čuvstva, ne zahvalnosti, već prijekora i mržnje. Sonet je sastavio Živkan prema zamisli Kerdićevoj, a imao se štampati bez potpisa autora, tako da će za nj odgovarati samo urednik, dakle Kerdić. živkan je ovako bio prisiljen, da ga po nalogu sastavi, a glasio je s akrostihom »Nestalo mu traga« evo ovako: Na imendan Tvoj, slavni poočime, Evo Ti spreman posinak je Tvoj, S kojim već davno rđav vodiš boj, Tvoje da slavno uzveliča ime, A kol' Te ljubi, da objavi time, Lje lagat ne će, Ljudevite moj. On se veseli Tvojoj slavi toj Medna ko pčela mrazu ljute zime. U avet si se pretvorio njemu Tol' iskreno mu lažuć zauzeće, Rušeć mu ugled, kvareći mu spremu, A sad Ti više reći mu se ne će, Gospodstvo Tvoje vrijeđat ni u čemu, Al' čuvat će se Tebe ko zle sreće. Predavajući uredniku Kerdiću ovaj sonet živkan mu istodobno preda i svoju ostavku na službi govoreći: »Evo Vam, gospodine doktore, naručeni sonet, koji ja ne odobravam, pače se odričem svoga autorstva. On je uzrok mojoj nesreći. Zbog njega gubim ovu lijepu službu, za kojom ću uvijek žaliti. Iako nije novinarstvo moje zvanje, meni je bilo glavno, da mogu trajno ostati na Sušaku, gdje mi se život sviđa i radi blizine Trsata i Rijeke, kamo sam mogao ići svaki dan, a mogao sam ovdje s vremenom ući i u drugu službu, za koju bih po svoj prilici bio sposobniji. Vi ste bili tako dobri, da ste mi ponudili zajedno sa nadslagarom Miloševićem, da stupim u službu tiskarskih slagara, a gosp. Stipanović, načelnik trsatskosušačke općine, zvao me za pisara svoje općine. Sada je to sve za mene propalo. Ja moram otići daleko. Kada budete ovaj sonet objelodanili u »Slobodi«, mene ne će više biti na Sušaku. — »Zašto odlazite od nas?« upita Dr. Kerdić, »Ostanite, ta mi smo s Vama zadovoljni«. — »Možda«, nastavi živkan, »no ostati ne mogu, jer bih došao u aps, da se ne udaljim od Sušaka, a bio bi onda i protjeran, jer je stalno, da bi sumnja za sastavak soneta pala na mene. Stoga je bolje, da se maknem sam, nego da me oblast otjera. Dakle hvala Vam na iskazanoj mi dobroti i s Bogom!« — »E, onda s Bogom!« završi Dr. Kerdić pruživši Živkanu ruku na rastanku. Tako pripovijeda vjerno i istinito starac, koji je prešao osamdesetu godinu časnoga života, svoj doživljaj u uredništvu sušačke »Slobode« iz godine 1881. U skromnosti, koja mu je prirođena, sakrio je svoje pravo ime i prezime pod pseudonimom Ižik Otokrčan kao pisac i pod pseudonimom živkan kao glavno lice svoga životopisa, koji je u cjelini vrlo zanimljiv, ali također tako opsežan, da će teško sav izići štampan. Da mu posve ne bi nestalo traga, priopćen je ovdje barem jedan odlomak, koji nije bez vrijednosti za hrvatsku književnu povijest.