Nakon osam godina i četiri mjeseca, koliko je proveo u scheveningenskom zatvoru, najpoznatiji haški uznik među bosanskohercegovačkim Hrvatima, general Tihomir Blaškić i zvanično je, od ponedjeljka (2. augusta), ponovno slobodan čovjek. Kao što je poznato, poslije odluke Žalbenog vijeća koje je ratnog zapovjednika Operativne zone Središnja Bosna oslobodilo optužbi za seriju zločina koje su pripadnici HVO-a tijekom hrvatsko-bošnjačkog rata počinili u Lašvanskoj dolini, uključujući i pokolj 116 Bošnjaka u viteškom selu Ahmići, Blaškiću je prvostupanjska presuda od 45 godina zatvora smanjena na devetogodišnju kaznu. Blaškić je proglašen krivim za zločin okrutnog postupanja prema zatočenicima, njihovo upućivanje na kopanje rovova i korištenje kao živi štit u borbenim operacijama. ULOGA VLADE ŠANTIĆA I mada je drastično smanjenje Blaškićeve kazne u Hrvatskoj, te dijelom i u BiH, predstavljeno kao veliki preokret u haškim sudnicama i popraćeno često posve neutemeljenim komentarima, činjenica je da takav ishod žalbenog postupka uopće nije bio neočekivan. Još prije više od tri godine, u vrijeme kada su petorica viteških Hrvata čekala izlazak pred Drugostupanjsko vijeće, objavili smo kako bi u Haagu vrlo brzo mogla uslijediti stanovita iznenađenja. Već tada je, naime, Haškom tužiteljstvu, ali i braniteljima optuženika, bila dostupna tajna arhiva Hrvatske izvještajne službe (HIS-a) koju su nove vlasti u Hrvatskoj, u maju 2000., otvorile za haške istražitelje. Pored toga, pisali smo i kako bi pravu istinu o svemu što se događalo u i oko Ahmića mogao otkriti Vladimir Šantić, nekadašnji zapovjednik Prve satnije 4. bojne Vojne policije HVO-a, koji je osuđen na 25 godina zatvora. Informacija po kojoj bi upravo svjedočenje Vlade Šantića, inače prvog svjedoka-pokajnika među viteškim zatvorenicima u Haagu, moglo biti od kljucne važnosti, kasnije se pokazala istinitom. Podsjetimo, nakon {to je priznao krivnju i izrazio spremnost na suradnju sa Tužiteljstvom, Santi ću je prvostupanjska presuda sa 25 smanjena na osamnaest godina zatvora. U istom predmetu, braća Zoran i Mirjan Kupreškić, te njihov rođak Vlatko Kupreškić oslobođeni su krivnje i pušteni na slobodu, dok je Dragi Josipoviću, koji je osuđen na temelju iskaza jedne svjedokinje, presuda umanjena za tri godine (osuđen je na dvanaestogodišnju kaznu). Budući da su, dakle, i Santićev iskaz i tajno izvješće HIS-a koje je bivša HDZ-ov-ska vlast godinama skrivala, otkrili kako je u napadu na Ahmiće 16. aprila 1993. sudjelovalo sto pripadnika Četvrte bojne Vojne policije HVO-a kojom je zapovijedao Paško Ljubičić, potpomognuti postrojbom za specijalne namjene Jokery (zapovjednik Vlado Ćosić), svega nekoliko dana poslije oslobađanja Kupreškića objelodanjena je optužnica protiv Ljubičića. No, kako je osim u slučaju razotkrivanja pravih egzekutora istraga paralelno vođena i prema njihovim nalogodavcima, trebalo je proći više od cetiri godine (od izricanja prvostupanjske presude Blaškiću) da bi se na koncu posložile sve kockice i razjasnila ratna pozicija zapovjednika Operativne zone Središnja Bosna. Dodajmo tome da su, uz Santićevo svjedočenje i dokumentaciju SIS-a (ratne vojno - obavještajne službe HVO-a) koja na dvadesetak kucanih strana sadrži pregled saznanja o svim zločinima koje su na prostoru središnje Bosne počinili hrvatski vojnici, za Blaškićevo oslobađanje bila presudna još dva faktora. Radi se o dokumentima koje su haški istražitelji pronašli u arhivama Armije BiH u Sarajevu i Zenici koji potvrđuju da je u Ahmićima bilo vojske, te o iskazima dva zaštićena svjedoka. Premda se njihov identitet drži u tajnosti, poznato je kako su u pitanju jedan hrvatski i jedan visokopozicionirani bošnjački časnik koji su svjedočili o ratnim zbivanjima u središnjoj Bosni. I ČERKEZ NA SLOBODI?! Budući da je u obrazloženju drugostupanjske presude jasno navedeno da Blaš-kić nije imao nadzor nad postrojbama koje su 16. aprila 1993. napale Ahmiće, te da je na prostoru središnje Bosne postojala dvostruka linija zapovijedanja, nema nikakve dvojbe kako će ta odluka bitno utjecati na dalji tijek drugih haških procesa. To bi se trebalo pokazati već na jesen, kada će biti objavljena drugostupanjska presuda bivšem dopredsjedniku “HR Herceg-Bosne” a kasnije predsjedniku HDZ-a BiH Dariju Kordiću koji je koncem februara 2001. osuđen na 25 godina zatvora. Za razliku od Kordića koji, nakon što je Haški sud prihvatio dokaze Blaškićeve obrane, može očekivati samo povećanje kazne (u Kordićevom je stožeru isplaniran napad na Ahmiće), ratni zapovjednik Viteške brigade HVO-a Marijo Čerkez kojem je dosuđena 15-godišnja kazna uskoro bi se mogao naći na slobodi. Doznajemo i kako u ratnoj dokumentaciji SIS-a postoji više dokaza koji teško terete nekadašnjeg zapovjednika HVO-a u Kiseljaku Ivicu Rajića koji u Haagu trenutačno čeka početak suđenja. 'SB” NA VELIKOM HDZ-OVOM MITINGU U KISELJAKU POVODOM POVRATKA BLAŠKIĆA IZ HAAGA Seoski dernek s okusom zločina Pokraj velikog roštilja, s kojeg su se dimile kobasice, gomila ljudi slijevala se ka stadionu Hrvatskih branitelja u Kiseljaku. Kroz masu oki}enu hrvatskim zastavama teškom se mukom probijao pjevač Dražen Žanko, Splićanin koji se proslavio domoljubnom pjesmom Od stoljeća sedmog, tako prigodnom za masovne izražaje hrvatstva, kakav je proteklog četvrtka bio doček Tihomira Blaškića u Kiseljaku. “Ma Žanko može zapjevat samo u ovakvim prilikama, ima čovjek jednu pjesmu i zaradi honorar samo kad neko jal’ ode jal se vrati iz Haga”, komentirali su neki gledajući s tribina. A doček Tihomira Blaškića, osuđenog na devet godina zatvora zbog zločina koje su snage HVO-a počinile u srednjoj Bosni, te se srijede pretvorio u narodni teferič kojem su nedostajali tek Marko Perković Thompson i glasačke kutije u koje bi se trebao spustiti listić sa glasom za HDZ. Jer Blaškićev doček u Kiseljaku pretvorio se upravo u to, u dobro organizirani predizborni skup ove stranke, kojim su dominirale poruke kojima se poziva na jedinstvo i na domoljublje. Nije nedostajalo ni ustaških napjeva, uglavnom u interpretaciji veterana iz Rame, Jajca i Bugojna, koji su u Kiseljak stigli podobro pijani, odjeveni u majice s Thompsonovim likom i porukom Opet će se gusta magla spustiti. Majice su se, zajedno s onima na kojima je stajalo Svi smo mi Tiho, zastava Hajduka i Dinama, te šalova sarajevskog Željezničara, mogle kupiti na mnogobrojnim stolovima oko stadiona i dobro su se prodavale. Thompsona, na žalost svih desetak hiljada okupljenih, te noći nije bilo na bini, dobro su ga odmijenili muzičari iz benda Posebna vožnja, koji su odlično uvježbali repertoar s njegovog albuma Geni kameni, a pravu je euforiju izazvala verzija pjesme Sude mi, zato što branim svoje, koja je tu noć, barem nakratko, bila himna svih okupljenih uglavnom iz srednje Bosne. Nakon skoro dva sata Thompsonovog repertoara, pripremljenog za grijanje atmosfere na tribinama i travnjaku, praćenog svjetlima reflektora, poput kakve rock zvijezde, pojavio se na stadionu Tihomir Blaškić. Masa je provalila kroz sigurnosnu ogradu i pohrlila na travnjak za njim, dok se on peo na binu. Iako nasmijan i dobro raspoložen, “iz aviona” se moglo shvatiti kako baš i ne uživa u svom tom nacionalističkom cirkusu koji ga prati još od slijetanja aviona kojim je iz Haaga stigao u Zagreb. Doček su organizirali dužnosnici HDZ-a, na bini su se, s pozdravnim porukama, mijenjali načelnici općina, ratni veterani, fratar koji je Blaškića krstio kada se rodio i koji mu je u Kiseljaku poklonio raspelo... A ogroman aplauz okupljenih izazvalo je pismo kardinala Vinka Puljića, koji je, čestitavši Blaškiću na slobodi, kazao kako se nada da će ubrzo biti oslobođeni i hrvatski “uznici iz Sarajeva”, misleći tako vjerovatno na Antu Jelavića, Miroslava Prcu & comp. Blaškić je govorio kratko, često prekidan skandiranjima okupljenih. Govorio je o miru, oprostu i žrtvovanju, a sudeći po načinu na koji je kanalizirao svoje misli, moglo bi se zaključiti kako se u haškim danima u potpunosti predao vjeri. “Ja nisam žrtva, žrtve ste vi, žrtve su svi oni koji su u ratu izgubili nekoga, na svim stranama. Oni trebaju tražiti oprost, ja sam to davno učinio onima koji su mi naudili”, govorio je Blaškić. Nažalost, nismo baš sigurni da su ga svi oni okupljeni na kiseljačkom stadionu, izuzev nekoliko desetaka novinara, s pažnjom slušali. ANTE NOBILO, ODVJETNIK TIHOMIRA BLASKICA, EKSKLUZIVNO ZA “SB” Poraz Tuđmanovih špijuna! U čemu je, po Vašem mišljenju, presudan značaj drugostupanjske presude generalu Tihomiru Blaški}u, dakako, osim drastičnog smanjenja zatvorske kazne? Držim da je presuda Tihomiru Blaškiću višestruko značajna i da ćemo vjerojatno to shvatiti tek nakon izvjesnog vremena. U ovom trenutku se može kazati da je značajna jer je Blaškić osuđen, faktički, za minorna djela, dok je za sva kapitalna djela, uključujući i veliki zločin u Ahmićima, oslobođen optužbi. Za njega je, naravno, važno da je sa svojom obitelji i da se vratio kući. Drugi segment po čemu će se pamtiti i, ubuduće, dugo spominjati ovaj predmet jest redefinirana zapovjedna odgovornost. Ona je sada postavljena daleko realnije i puno je bliža našem poimanju, budući da smo dobili jedno realno tumačenje zapovjedne odgovornosti koje neće vrijeđati osjećaj pravde običnih ljudi. Treći segment koji je, također, važan jest da cijeli ovaj postupak predstavlja poraz obavještajno-vojnih struktura lojalnih bivšem predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu. Poznato je da smo mi, paralelno sa pravnom bitkom u Haagu, vodili pravi rat s Tuđmanovim obavještajcima koji su nam pravili više problema nego Tužiteljstvo Haškog tribunala. Skrivajući dokumente oni su pokušali manipulirati s haškim postupcima i na svaki način, pa i žrtvovanjem Blaškića, sakriti umiješanost Hrvatske u rat u Bosni i Hercegovini, odnosno, političke ciljeve Tuđmanove i Šuškove klike koji su podrazumijevali podjelu BiH i etničko čišćenje područja koja su trebala postati ekskluzivno hrvatska kako bi se onda, u nekim mirovnim pregovorima, pripojila Hrvatskoj. Odvjetnici zapovjednika kiseljačkog HVO-a Ivice Rajića Doris Košta i Željko Olujić tvrde, međutim, kako imaju saznanja da je izvješje HIS-a koje se spominje kao jedan od ključnih dokumenata za Blaškićevu obranu lažno. Ja sam to već nazvao medijskim ekshibicionizmom. Kada je objavljena prvostupanjska presuda Blaškiću, od jednog prijatelja iz HIS-a dobio sam informaciju da postoji izvješće koje je išlo prema Tuđmanu i u kojem se spominju pravi zločinci, kao i urudžbeni broj i datum kada je izlazna knjiga registrirala da je taj dokument otišao prema Uredu predsjednika. Nakon toga sam otišao kod predsjednika Stjepana Mesića, on je rekao svom tajniku da pronađe te dokumente i ja sam ih dobio već sutradan ujutro. Poslije nekog vremena, u sasvim drugom arhivu, otkrio sam daleko opširnije izvješće SIS-a iz Mostara koje je poslano ravnatelju HIS-a u Zagrebu Miroslavu Tuđmanu. Upravo na temelju tog izvješća koje, između ostalog, obuhvaća i zločin u Ahmićima i djelovanje HVO-a u Kiseljaku, napravljen je sažetak izvješća HIS-a kasnije upućenog Franji Tuđmanu. Svi dokumenti koje smo upotrijebili u ovom postupku su apsolutno autentični i tu i nije moglo biti prevara. Kada su predsjednik Stjepan Mesić i raniji premijer Ivica Račan otvorili arhive, i Tužiteljstvo i obrana su imali pristup istim dokumentima i urudžbenim knjigama u kojima je evidentirana sva dokumentacija HVO-a. Ja sam potpuno svjestan da je u Haagu nastupila panika među onima koji su zaista odgovorni, a cijelo su se vrijeme nadali da će Blaškić biti žrtvovan i da će se prikriti pravi izvršitelji. Može li se u tom kontekstu tumačiti i reagiranje Vašeg kolege odvjetnika Zvonimira Hodaka, koji je generala Blaški}a posredno optužio za izdaju ratnih suboraca? Hodak se na taj način prvo ogriješio o odvjetničke kodekse jer je Blaškić, ipak, nekoliko mjeseci bio njegov branjenik. S druge strane ne shvaćam kako netko zagovara i traži solidarnost u kriminalu i zločinu. Solidarnost unutar zločinačkih grupa je svojstvena mafijaškim organ i-zacijama i ja smatram da pristojni ljudi ne bi trebali biti solidarni sa zločincima. No, moram kazati da Blaškić osobno nikada nikog nije teretio i da nam je to bio najveći problem u ovom postupku. Međutim, ja nisam Tihomir Blaškić! BLASKICEVE GODINE U HAAGU Bolji s Orićem nego s Kordićem Tijekom dugogodišnjeg boravka u Scheveningenu Tihomir Blaškić se najviše družio sa ranijim premijerom Ruande Jeanom Kambandanom koji je u Haagu čak naučio hrvatski jezik. Nakon što je Kambandan osuđen na doživotni zatvor i prebačen u Mali, gdje služi kaznu, Blaškić je najčešće boravio u društvu Nasera Orića i, odskora, Berislava Pušića. Iako su smješteni na istom (trećem) katu, Blaškić je rijetko kontaktirao s Mladenom Naletilićem Tutom i Vojislavom Šešeljom, a izbjegavao je i susrete s Ivicom Rajićem koji ga je stalno provocirao. Navodno je Rajić, prije nego što je početkom juna između njih dvojice došlo do “naguravanja” na ulazu u teretanu, koristio svaku priliku da na račun Blaškićeve supruge i njegovog narušenog zdravlja zbija neumjesne šale. SLUČAJ LASVANSKE GRUPE: DO HAAGA I NAZAD NAJTEŽI PORAZ TUŽITELJSTVA U HAAGU APRIL 1996. - Pod pritiskom nekadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, Tihomir Blaškić se dobrovoljno predaje Međunarodnom tribunalu u Haagu. JUNI 1997. - Počinje suđenje Tihomiru Blaškiću. Početkom marta 2000. Blaškić je prvostupanjskom presudom osuđen na 45 godina za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949., kršenja zakona i običaja ratovanja i zločine protiv čovječnosti. Dana 29. jula 2004. Žalbeno vijeće je pravomoćno osudilo Tihomira Blaškića na 9 godina zatvora. Početkom ovog mjeseca pušten je na slobodu. OKTOBAR 1997. - Nakon snažnog američkog pritiska na vlast u Zagrebu, šest mjeseci nakon što je Tihomir Blaškić otputovao u Haag, sa splitskog aerodroma ispraćena je grupa od deset Hrvata, predvođena Darijem Kordićem, protiv kojih je Tribunal u Haagu također podigao optužnice za ratne zločine, počinjene tokom rata u Srednjoj Bosni. Dva mjeseca nakon što su otputovala ova desetorica - braća Kupreškić ( Mirjan i Zoran), Pero Skopljak, Ivica Šantić, Marinko Katava, Dragan Papić, Drago Josipović, Mario Čerkez, Vlado Šantić i Dario Kordić, u haški pritvor je doveden i Vlatko Kupreškić kojeg su pripadnici SFOR-a uhapsili u njegovoj kući u Vitezu. U istoj akciji SFOR-a, pored Vlatka Kupreškića, uhapšen je i Anto Furundžija, nekadašnji zapovjednik zloglasne jedinice Jokery. DECEMBAR 1997. - Povučene su optužnice protiv Ivana Šantića i Pere Skopljaka a oni pušteni na slobodu. DECEMBAR 1998. - Pretresno vijeće je osudilo Furundžiju na 10 godina zatvora za mučenje i pomaganje i odobravanje silovanja jedne Muslimanke, koje nije sam počinio. Žalbeno vijeće je ovu presudu potvrdilo 21. jula 2000., i to je bila prva presuda u povijesti za silovanje kao ratni zločin. Furundžija, koji je septembra 2000. prebačen na izdržavanje kazne u Finsku, odležao je dvije trećine kazne, i nedavno je najavljeno njegovo prijevremeno puštanje na slobodu 17. avgusta. JANUAR 2000. - Dragan Papić, vojnik HVO-a, oslobođen je optužbi i pušten na slobodu. Optužnica (obuhvaćena nazivom Kupreškić i drugi “Lašvanska dolina”) teretila ga je za učešće u napadu na selo Ahmiće u srednjoj Bosni i ubistvo preko stotinu stanovnika, bosanskih Muslimana. MART 2000. - Zlatko Aleksovski osuđen je na sedam godina zatvora za kršenja zakona i običaja ratovanja. Krajem septembra 2000. godine Aleksovski je prebačen u Finsku na izdržavanje kazne, a već krajem 2001. pušten je na slobodu, jer se vrijeme provedeno u pritvoru uračunava u zatvorsku kaznu. OKTOBAR 2001. - Žalbeno Vijeće Međunarodnog suda u Haagu oslobodilo je Zorana i Mirjana Kupreškića i njihovog rođaka Vlatka Kupreškića optužbi da su sudjelovali u zločinu nad bošnjačkim civilima u selu Ahmići. FEBRUAR 2001. - Dario Kordić osuđen je na 25, a suop-tuženi Mario Čerkez na 15 godina zatvora za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949., kršenja zakona i običaja ratovanja i zločine protiv čovječnosti. Kordić je bio prvi višerangirani političar kojem je izrečena presuda pred Tribunalom. NOVEMBAR 2001. - Drago Josipović, vojnik HVO-a, osuđen je na 12 godina zatvora za kršenje zakona i običaja ratovanja i zločine protiv čovječnosti. Optužnica ga je teretila za učešće u napadu na selo Ahmiće u srednjoj Bosni i ubistvo preko stotinu stanovnika, bosanskih Muslimana. Početkom aprila 2002. prebačen je u Španiju na izdržavanje kazne. NOVEMBAR 2001. - Vladimir Šantić osuđen je na 18 godina zatvora za kršenja zakona i običaja ratovanja i zločine protiv čovječnosti, a početkom aprila iste godine prebačen je u Španiju na izdržavanje kazne. Kao pripadnik HVO-a, Šantić se teretio za učešće u napadu na selo Ahmiće i ubistvo preko stotinu stanovnika, bosanskih Muslimana. NOVEMBAR 2001. - Dobrovoljno se predao Paško Ljubi-čić, nekadašnji zapovjednik Prve satnije Vojne policije HVO-a u srednjoj Bosni, a kasnije pomoćnik načelnika Uprave vojne policije za Operativnu zonu Srednja Bosna. Optužnica ga tereti za kršenja zakona i običaja ratovanja i zločine protiv čovječnosti. NOVEMBAR 2002. - povučena optužnica protiv Zorana Marinića, nekadašnjeg vojnog policajca HVO-a u Busovači. APRIL 2003. - MUP-a Republike Hrvatske hapsi Ivicu Rajića, nekadašnjeg zapovjednika Druge operativne grupe HVO-a za područje koje je pokrivalo općine Kiseljak, Kreševo i Vareš. Optužnica Rajića tereti za napad na selo Stupni Do, koji se dogodio krajem 1993., i u kojem je ubijeno najmanje šesnaest pripadnika civilnog stanovništva. Optužen je za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. i kršenja zakona i običaja ratovanja. BLASKIC U AHMICIMA Tajna posjeta u ponoć Nakon što je dolasku na zagrebački aerodrom Tihomir Blaškić izjavio je kako bi volio otići u Ahmiće, u Vitezu je istu večer održana vanredna sjednica HDZa. Srednjebosanske HDZ-ovce koji su u Blaškiću več vidjeli svoj najjači predizborni adut, najava da bi se on mogao ispričati ahmićkih žrtvama uspaničila je do te mjere da su u pomoć pozvali svoje političke saveznike iz SDA. Potom su lokalni bošnjački lideri diskretno poručili stanovnicima Ahmića da se javno usprotive Blaškićevom posjetu, nakon čega je njegov dolazak u to selo prolongiran za nekoliko mjeseci. No, kako doznajemo, Blaškić je za vrijeme boravka u Vitezu, ipak, u pratnji svog odvjetnika Ante Nobila, kasno navečer svratio u Ahmiće. Tamo je posjetio Mehmeda Ahmića koji je zbog svog svjedočenja pred Haškim sudom i izjava u medijima izopćen iz sela, a čak mu je i zabranjeno klanjanje u lokalnoj džamiji!? Jedini nekoć visokopozicionirani dužnosnik HDZ-a koji je Blaškića posjetio u njegovoj obiteljskoj kući u selu Brestovsko kod Kiseljaka je Vlado Šoljić.