Moto: Slika govori hiljadu rijeci… ali ne znaci da ne laže. Vjerovatno ne postoji slicna sudbina u istoriji umjetnosti kao što je sudbina filma. Vjecna ljudska duhovna težnja uspješno je realizirana zahvaljujuci tehnološkom napretku. Desetljecima su joj akademski kriticari i teoreticari osporavali status umjetnosti prije svega zbog njenih najboljih kvaliteta, a to su emaniranje pripovjedackog (narativnog, dijegetickog) i vizuelnog (prostornog, mimetickog) aspekta umjetnosti. Ne postoji ništa što je uzbudljivije ili profitabilnije od remek-djela pokretnih slika. Uzbudenje naravno dolazi od majstorstva pricanja price i ljepote vizuelnog, ali i od toga što je film na civilizacijskom nivou konacni kod, vrhunac naše vizuelne civilizacije, u kojoj izmedju 85 % i 95 % svih senzacija dobijamo putem oka. Vi citate ovaj tekst. Mi vjerujemo slici i, iako su reditelji tijekom istorije ismijavali tu našu paganštinu, kao npr. Hitchcock lažnom retrospekcijom u Stage Fright, ona je sada gotovo cvršca nego 1945., prije svega zahvaljujuci televiziji. Na kraju krajeva, Hitch je ismijao ljude, a onda su ljudi ismijali Hitcha ucinivsi svojim bojkotom Stage Fright jednim od najneuspješnijih filmova ovoga miljenika publike. Televizija je uspjela u bici protiv filma, pa je kutija pobijedila platno, ne samo u popularnosti i kolicini novca koji se vrti nego i u estetici, ako bi se ta rijec uopšte mogla upotrijebiti kada je rijec o ovom mediju. Filmski jezik je postao pojednostavljen, kadriranje i kamera uopšte poceli su se oslanjati na centralnu kompoziciju i srednje krupni plan, radnja nije mogla biti pokazana nego se morala i objasniti u beskrajnim kobasicama dijaloga (naravno, govorimo o Hollywoodu i vecini europske produkcije koja zauzima oko 95 % kino i TV repertoara). Taj višak verbalnog i redukcija filmskog jezika (zanimljivo je da živimo u vrijeme redukcije svih ljudskih jezika, prvostepenih i drugostepenih modelativnih sistema) otvara vrata za ono cemu se film na razlicite nacine bezuspješno pokušavao opirati, a sada je to i prestao – manipulacija i propaganda. Vizeulni kodovi, ikonicki znakovi visoke sofisticiranosti u sebi nose neslucene mogucnosti manipulacije što je bilo poznato još pocetkom 20. vijeka kada se Melies pridružio borbi za oslobadanje Dryfusa sa filmom J’accuse ili kada je prva poznata rediteljka Alice Gay konstruisala sliku novog svijeta u Making An American Citizen. Gotovo da nije ni potrebno pominjati A Birth Of A Nation, sovjetsku avangardnu školu, slucaj Leni Reiffensthal ili pak Casablancu. Oblikovanje javnog mnijenja uvijek je bilo vezano sa filmom i zato se još od Prvog svjetskog rata isticao znacaj ispravnog politickog stava reditelja. Autori u bivšoj Jugoslaviji bili su majstori ispravnih stavova i veliki ljubitelji istine, bili su prisiljeni, kao i vecina reditelja u socijalistickim zemljama, zamatati u estetsko-humanisticke odore što je proizvelo neocekivana formalna postignuca. Jugoslavenska kinematografija bez puno muke spojila je sve znacajnije tendencije europskog filma od 30-tih do 60-tih i proizvela crni talas koji je snagom, talentom, ali i vještinom fascinirao ljude širom svijeta. Ipak tijekom istorije jugoslavenskog filma jasno je da preovladava tendencija da sadržaj kojeg je uvijek jako puno proždire svaki pokušaj forme i uskladivanja tog sadržaja. Sukobi, istorija, duboka podijeljenost ovog tla, zaostalost, mentalitet i odnosi sami po sebi su bili tako intenzivni da je forma uvijek ostala jako blizu naturalistickom prikazivanju stvarnosti. Casni izuzeci postoje, ali oni su uvijek samo dijelovi karijere odredenih sineasta, gotovo nikada njihovi cijeli opusi. Sa takvom tradicijom filmski autori ušli su u rat. Prava istina Vec krajem 80-tih reditelji su se stavljali u funkciju voda, posebno Slobodana Miloševica i pokušavali ostvariti svoje identitete kroz nacionalisticku madineriju koja još uvijek nije eksplicitno obecavala ono što ce se dešavati od 1991. Tako je Aleksandar Petrovic pokušavao završiti impotentni epos Seobe, a povodom pocetnog okupljanja srpskog naciona uraden je ksenofobni spektakl Boj na Kosovu. I drugi reditelji, barem u javnim nastupima izrazili su svoju podršku vodama, kao Antun Vrdoljak, naprimjer. Bilo je jasno da ce upravo reditelji, zajedno sa novinarima igrati kljucnu ulogu u oblikovanju svijesti potrebnih za iscrpljujuci rat koji je bio na pomolu. Bile su potrebne slike i price koje ce stvoriti nove pojmove u glavama ljudi ili probuditi one arhetipne koje mogu nagnati ljude na agresiju i na ubijanje u ime neceg višeg od njih samih. Bilo je potrebno opet uspostaviti turke, balije, ustaše i dati im lica komšija, ucitelja, doktora. U toj poplavi likova cetnici su se pojavili sami, u realnosti. Jedan od presudnih filmova koji je odigrao ulogu oblikovanja drugoga jeste Nož, prema djelu Vuka Draškovica, svježe reformiranog demokrate, u režiji Miroslava Lekica. Pojednostavljenom epskom naracijom, sa par ubacenih retrospekcija na mucenicku prošlost srpskog življa u Hercegovini, njihovom vekovnom ognjištu, Draškovic, ali i sam film, iznose tezu po kojoj Muslimani uopšte ne postoje kao narod nego su poturceni Srbi, a svima su zajednicki neprijatelji Hrvati, koji su, naravno ustaše. Vrhunac filma je scena kada se hodža (Sikter efendija) prekrsti na zgarištu srpske kuce. Nepotrebno je pominjati koliko kica sadrži ta scena i kako je, kao što kic inace i jeste, konacni duhovni dokaz da ono što je vladalo (a možda još i vlada) u Srbiji cisti fašizam, ali svakako dodatno potcrtava da za autore Muslimani nemaju pravo postojanja kao zaseban entitet. Na kraju, scenarista je ubacio scenu koje nema u romanu, napisanom prije par desetljeca, a to je scena rata u Hercegovini izmedu Srba i Muslimana, gdje hodža stoji na nicijoj zemlji i govori poruke i jednim i drugim. Poruka Muslimanima je (parafraza): Ko vas je izmanipulisao? Poruka Srbima je: Jebem vas u pamet! Time se i samim dijalogom jasno daje do znanja da su Muslimani oni koji su agresivni i izma