Na zapadnoj strani od varoši Bjeline, u daljini od 33 km, leži uz cestu, koja vodi iz Bjeline u D. Tuzlu pitomo mjestance Koraj. (Slijedi slika u pdf formatu.) Ono je položeno na prelomu ravne Posavine i najkrajnjih ogranaka planine Majevice, zvanih Žutavka, Osoje i Tociljevac. Koraj ima do 400 kupa i nešto više od 2000 žitelja, samijeh muslimana. Opcinskomu podrucju njegovom pripadaju još i sela: Bobetino brdo, Puškovac i Tetima sa žiteljstvom istocno-pravoslavne vjere. Koraj leži upravo u sredini izmedu recena tri sela, te je kao orô vrh timora razastro krila na dva brežuljka, što ih dijeli Parlauški potok. Istocni brežuljak zove se Galata, gdje su kuce starih porodica Konjica i Tankica. Zapadni brežuljak viši je od Galate, brojniji po kucama i življi po svojoj caršiji, ali je Galata po narodnom mišljenju otmenija i položajem krasnija. O Galati prica narod ovo: Kad je sultan Fatih Mehmed Han II. pri osvajanju naše domovine u godini 1463. sa svojom vojnom pratnjom prolazio ovim krajevnma, ukonaci se na zapadnom brežuljku (slika 1.), s kog je veoma krasan pogled na Galatu i na nepreglednu posavacku ravnicu daleko onamo preko tihe Save sve do Fruške gore, koja se gledaocu pricinja na dalekom obzorju kao hrpa gustih, tmurnih oblaka. Mehmed, ocaran ovim prirodnim krasotama, rece u svojem zanosu, da je to mjestance „kô raj“, te od tada nazva se ovo mjesto tim imenom. Uocivši pak sultan spram sebe onaj istocni brežuljak, upozori prisutne, da taj brežuljak mnogo nalici na njegovu stambolsku Galatu, te je narod zbog toga i danas „Galata“ zove. Narod prica dalje, da je sultan vlastitom rukom položio temelj Atik džamiji u Donjoj mahali (slika 2.), i da je za njeno trajno uzdržavanje odredio svekolike dohotke današnjeg sela Tobuta (kotar Zvornik) i Vucjaka (kotar Bjelina). Ovim je dohotkom Atik džamija gospodovala sve do nazad 200 godina, naime sve donle, dok je nije poharao požar. Po kazivanju njezina današnjeg imama Mula Osmana Zenunovica izgorila je tada povelja (berat), izdana po sultanu Fatihu. U prvo doba upravljao je džamijskim dohotkom po sultanovoj odredbi neki Dajanli Mustafa, pratioc sultanove vojske, koji je tik džamije sebi sagradio dvorac, od kog se temelji i sada razabiru. Po ovom Dajanli Mustafi prozvano je vrelo, udaljeno od džamije kakovih 100 m imenom „Dajankuša“, a narod veli, da je voda iz ovog vrela najbolja i najzdravija u citavoj okolici. Pricao mi je starac Šerif Begic, koji na svojim matorim ledima losi više od stotinu godina, kako je slušao od svog djeda i ostalih stogodišnjih pamtilaca, da je Koraj bir vaktile prednjacio svim mjestima u ovom kutu Posavine. „Njegovoj se sili — veli on — do tala ponizivahu današnje varoši Bjelina i Brcko, koje su u davnini bile neznatna sela sa nekoliko koliba.“ Na istocnoj strani od spomenute Galate uzdiže se tik uz javnu cestu brežuljak, koji se u pravcu od istoka k zapadu produljuje u obliku nasipa. Ovaj brežuljak zove narod „Crkvište“ i prica za nj, da je na njemu u stara vremena bila crkva, ciji su temelji zaronili u zemlju. Kad se je prvih godina iza okupacije ovuda prosijecala cesta, iskopavali su robotaši mnoge ljudske kosture, ali na žalost nikom nije tada palo na um, da te kosture pricuva i da pretraži, nije li uz ljudske kosti bilo kakovih starina. Odmah ispod ovoga Crkvišta širi se u prisoju na sjeveru zirat Mehage Benica iz Koraja, zvan „Varoš“. Narod prica, da su se u davna vremena ovuda nizale kuca uz kucu. I danas se pocesto pri oranju i kopanju nade na tom zemljištu po koja citava cigla neobicna kvadraticna oblika. Negdje prije dvadeset godina našao je na ovoj oranici Omer Konjic mali model konja od bronca, ali ga je zagubno, jer pije znao, da taj predmet ima svoju vrijednost. Raspitavajuci dalje o recenom „Crkvištu“ pripovijedao mi je tutnjevacki paroh g. Ðorde Jovanovic ovo: „Na Crkvištu bila je nekada crkva, koja po božijoj Providnosti pobježe u Srbiju, ali je njena casna trpeza ostala u gornjem zabrdanskom groblju, gdje je i dan danas. Trpeza je ravno izbrušena ploca, koja ima u sredini izdubljenu lokvicu. U tu lokvicu nalije se mrvicak vode, te ju sveštenik blagosiva nedjeljom, ili kojom lokalnom svetkovinom. Blagosovljenom vodicom narod se umiva poradi zdravlja. Ako slucajno nema sveštenika, narod ce se i sam uz ovu trpezicu moliti.“ Od ovog „Crkvišta“ povlaci se u duljinu od kakvih tri kilometara prema zapadu dosta uzana kaldrmisana stara cesta sve do „Zidine“ kraj „Stjepanovica vode“. Narod veli za tu cestu, da je gradiše „Kauri“. Recene „Zidine“ leže uz hrastik Emina Begica i nesumnjivo su ostanci neke davnašnje gradevine, jer se jasno raspoznaju temeljni zidovi, a posvuda se nahode komadi otesanog kamenja (sedre). Po pristrancnma reda se staro nadgrobno kamenje u obliku cetverouglastih stecaka. (Slika V.) Ja sam ove nadgrobnike tacpo pretražio ali nadoh samo na jednomu natpis. Ovaj natpis objavio je gospodin dr. Truhelka u ovom „Glasniku“, godina 1895., str. 350. i 351. Drugo je groblje u starom šljiviku Huske Salihovica tri cetvrt sata od Zidine. Narod zove to mjesto Mramorje — Vukovac. Tu su nadgrobni kamenovi mnogo veci a i obilniji nego oni na Zidini. Dva kamena u tom groblju imadu natpise. Onaj što ga prikazuje slika 4. glasi: (Zapis slijedi u pdf formatu) Naprotiv ne može se nikako procitati natpis na kamenu, što ga prikazuje slika 5.; tek se može odgonetnuti, da je ovaj 6NLNP* nepoznatomu pokojniku postavio njegov sN(\Jd> Bo(___V Na sjevernoj strani od Koraja još je jedno staro groblje, zvano „Stanašnik“. Ovdje ima u svem 6 nadgrobnih kamenova bez natpisa i ukrasa. Jedan od tih kamenova vec je skoro sasvim raznesen. Narod odbija od njega komad po komad te ga upotrebljava kao lijek za marvu, narocito kad marva kašlje. Odbijeni komadic kamena metnu u posudu s vodom, gdje stoji cetvrt sata, pa se marva na usta zalije i bolesti nestane „ko da se je rukom jamila“. Kad sam pitao, zašto narod baš taj kamen — obicni vapnenac — mimo ostalih za lijek upotrebljuje, rekoše mi: „Taj se kamen odbija i rabi kao lijek Bo