Nakon što su srbijanski novinari prošlog tjedna objavili da, poslije bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, mirovinu u Beogradu traži i Naser Orić, ratni zapovjednik Armije BiH iz Srebrenice ponovno je postao glavna vijest u svim medijima u Srbiji. Premda je pravomoćnom presudom Haškog tribunala, još početkom jula 2008. godine, pravomoćno oslobođen optužbi za ratni zločin nad Srbima, Orić je posljednjih dana u srbijanskoj javnosti ponovno “tituliran“ kao dokazani ratni zločinac, a mogućnost da dobije pravo na mirovinu kao “bezobrazluk“ bez premca. No, unatoč oštrim reakcijama srbijanskih političara i tamošnje javnosti činjenica je da je Naser Orić od 1988. do 1991. bio pripadnik MUP-a Srbije, odnosno elitne Jedinice za specijalna dejstva, i da ima jednako zakonsko pravo na mirovinu kao i sve njegove nekadašnje policijske kolege. Zamolit ću Vas da na početku razgovora najprije kažete jeste li, uopće, podnijeli zahtjev za mirovinu u Srbiji? Još uvijek nisam, ali imam namjeru, i već sam kontaktirao advokata. Kao i svaki drugi građanin koji je prije rata živio i radio u Srbiji, imam pravo na penziju i ne vidim razloga zašto ne bi i ostvario to pravo. Pažljivo sam posljednjih dana pratio u medijima šta o meni govore i pišu, kako me ponovo nazivaju ratnim zločincem. Moraju jednom shvatiti da sam ja bio optužen za ratne zločine, ali sam pravosnažno oslobođen krivice i ne mogu me više tako kvalifikovati. To je još jedan pokušaj obmanjivanja srbijanskog javnog mnijenja. OBIČNI LJUDI U SRBIJI ME CIJENE I POŠTUJU Iako ste pravomoćno oslobođeni odgovornosti, pojedini srbijanski mediji su ovih dana objavili da je protiv Vas u Srbiji podnesena kaznena prijava, ali se čeka odgovor HaSkog tribunala. Da li Vam je to poznato? Nije mi poznato, to prvi put čujem. Nedavno ste izjavili kako ste, nakon povratka iz Haaga, u više navrata boravili u Beogradu. Jeste li u Srbiji imali bilo kakvih problema? Ne, nikada, jer je Naser Orić u ratu branio svoj narod i sebe, i jer je pred Haškim tribunalom odbranio svoju nevinost. Prve informacije koje sam dobio oko te penzije stigle su od mojih nekadašnjih kolega-policajaca, koji se danas nalaze na mnogim visokim pozicijama u Srbiji. Oni znaju kakav sam ~ovjek, dolazili su kod mene, ja sam posje}ivao njih, iako smo svi u ratu bili na svojim stranama. I nikada se u Srbiji nisam našao u nekoj neugodnoj situaciji, na granici mi ljudi ~ak nisu ni tražili dokumenta, samo kažu: “O, pa to je Naser", i puste me da prođem. Meni je jasno da još postoje snage koje nastoje dokazati kako su se zločini jednako dešavali na svim stranama, ali se bojim da su se opet zakačili za pogrešnu osobu. Koliko imate radnog staža u Srbiji? Počeo sam raditi 1987. i godinu dana sam bio zaposlen kao policijski pripravnik u Opštini Savski venac, “pokrivao“ sam onaj čuveni Park ljubavi kod Ekonomskog fakulteta, Autobusku i Željezničku stanicu, pijacu Zeleni venac... Na konkurs za prijem policajaca u Specijalnu jedinicu MUP-a Srbije sam se prijavio jer sam oduvijek volio takve izazove. Još kao dječak sam znao jednog čovjeka iz mog sela, rahmetli Adnana Karovića, on je bio pripadnik Specijalne policijske jedinice u Sarajevu, i uvijek mi je bio uzor. Zbog njega sam se, i prije odlaska u Beograd, javljao na konkurse za prijem u policiju, ali nikada nisam mogao proći, i to iz razloga što je moj djed za vrijeme Drugog svjetskog rata poginuo u crnokošuljašima. Volio sam, dakle, oduvijek uniformu, iako je moj otac želio da nešto “ozbiljno“ studiram, zbog njega sam i upisao Fakultet za obojenu metalurgiju u Boru. Međutim, nisam ga do kraja poslušao, predao sam dokumenta za prijem u Specijalnu jedinicu MUP-a Srbije, i kada sam konačno došao pred Komisiju, iskreno sam rekao da su me ranije odbijali zbog djeda koji je bio ustaša. Primili su me bez ikakvih problema. U Specijalnoj jedinici je bilo jedno zlatno pravilo da su svi mladi policajci minimalno godinu-dvije dana morali proći obuku i trenirati, prije nego što bi bili upućeni u bojevu akciju. Sjećam se da smo nakon obuke angažovani u akciji hvatanja jedne ubačene grupe iz Bugarske, kasnije smo izvodili akcije hapšenja kriminalaca. Još tada smo trenirali talačke situacije u avionu, naše akcije u avionu DC 10 trajale su po četiri sekunde. Poslije smo upućeni na Kosovo, nakon što su počeli nemiri. To je jedan dio mog života u kojem sam prvi put vidio šta može uraditi jedna pogrešna politika. MINISTAR BOGDANOVIĆ ME NAGRADIO PIŠTOLJEM ZA DAN BEZBEDNOSTI Kada ste točno postali pripadnik osiguranja bivšeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića? Jedinica za specijalna dejstva je bila direktno podređena kabinetu predsjednika Slobodana Miloševića i mogao nas je angažovati samo tadašnji ministar policije Radmilo Bogdanović. Mi smo tada dane provodili vježbajući i trenirajući, i molili smo Boga da se dogodi neka situacija gdje bi na terenu dokazali sve što smo naučili. Hapsili smo kriminalce po cijeloj Srbiji, intervenisali kada su se događale pobune u zatvorima, nisu to bile samo akcije na Kosovu. Nakon hapšenja Azema Vlasija i pobune rudara u Rudniku Trepča koji su se zabarkadirali i počeli štrajk glađu, došao je naš tadašnji komandant Radovan Stojičić Badža i rekao: “Momci, imamo opasan zadatak. Moramo ući u rudnik i izvući rudare, ali se u magacinu nalazi velika količina eksploziva i postoji mogućnost da su hodnici minirani." To je bila procjena Službe državne bezbjednosti. Pokojni Badža nije želio da sam odredi ko će ići na taj zadatak, nego nam je prepustio da se sami javimo. I prijavilo se nas trinaest dobrovoljaca, akcija je krenula u 1 sat i 15 minuta iza ponoći, a do devet sati ujutro smo morali sve završtiti. Rok smo probili za samo pet minuta, iako smo se morali spustiti dva kilometra pod zemlju, bez stuba. Nijednom rudaru nije falila ni dlaka s glave, nijedan moj kolega specijalac nije povrijeđen, tako da smo kasnije svi nagrađeni. Navodno ste tada od ministra Radmila Bogdanovića dobili pištolj s posvetom? Da, to je bilo 13. maja 1990., na Dan bezbednosti. Niste mi odgovorili kada ste premješteni u Miloševićevo osiguranje? Najprije želim objasniti da nikada nisam bio lični pratilac ili tjelohranitelj Slobodana Miloševića, kako to neki tvrde. Morate znati da pripadnici Specijalne jedinice nisu mogli raditi koliko hoće, jer su nas poslije 28 godine starosti premještali na druge poslove i zadatke. Tako sam i ja postao dio policijskog tima koji je osiguravao Miloševića. U to je vrijeme Miloševićev pratilac bio Senta Milenković, koji i nije bio neki vrsni profesionalac, kasnije smo saznali da je za tjelohranitelja izabran zahvaljujući drugim intervencijama. Na kraju je Miloševića izdao kada mu je bio najpotrebniji - tokom hapšenja i izručenja u Haag. Kako je 90-ih godina bilo puno događaja, mitinga, političkih skupova, procjena je bila da Milošević mora imati brojnije osiguranje, zbog čega smo i mi bili angažovani. Između ostalog, obezbjeđivali smo Slobodana Miloševića na Gazimestanu 28. juna 1989. Inače, u cijeloj Specijalnoj jedinici tada je bilo pet Bošnjaka - četvorica su bila sandžačkog porijekla, a iz Bosne sam bio samo ja. Kasnije smo svi zajedno napustili Jedinicu. U SARAJEVU SU ME ZAPOSLILI IBRAN MUSTAFIĆ I HILMO SELIMOVIĆ Kako ste iz Specijalne jedinice MUP-a Srbije premješteni na Ilidžu kod Sarajeva? To je sve bio splet okolnosti, počinju se dešavati nacionalne podjele, nemiri u Kninu, iako je čitava Jedinica do tada živjela kao jedan. Najviše me je pogodilo kada smo dobili zadatak da preko Bačkog Petrovog Sela prevezemo kontingent naoružanja za kninske Srbe, tada sam pomislio šta ako nam sutra narede da prebacimo naoružanje za Srbe preko Drine. Znao sam da mi tu više nije mjesto, a i kolege su mi same kazale da bi bilo najbolje da odem. U međuvremenu me pozvao Radovan Stojičić Badža i rekao mi: “Nasere, ja bih ti preporučio da ideš, bojim se da će doći vrijeme kada ja neću moći kontrolisati situaciju”, i da nađem načina da se zaposlim u Bosni. Moj rođak Ibran Mustafić, koji je tada bio predsjednik Izvršnog odbora SDA u Srebrenici i poslanik u Skupštini BiH mi je, zajedno s Hilmom Selimovićem koji je u to vrijeme bio pomoćnik ministra policije BiH, pomogao da se zaposlim u MUP-u BiH. I odmah sam Hajrudinu Hodžiću u MUP-u ponudio da kompletan magacin oružja specijalne jedinice sa Surčina kod Beograda dislociramo u BiH, da sve Bošnjake iz MUP-a Srbije s naoružanjem prevedemo u Bosnu, ali nije bilo hrabrosti da se to uradi. Poslije sam raspoređen u Stanicu policije na Ilidži, ali sam se ubrzo sukobio s Tomom Kovačem, koji je bio komandir stanice. Sa Slobodanom Miloševićem ste se ponovno sreli dvanaest godina poslije u pritvorskoj jedinici u Scheweningenu. Kako je protekao taj susret? Ma, nije tu bilo ničeg spektakularnog. Boravili smo na istom spratu, zajedno smo ustajali, zajedno išli na spavanje, svakodnevno se viđali. Kada sa nekim dijelite zajednički prostor duže vrijeme, morate kontaktirati, postoje neka pravila ponašanja koji se svi pridržavaju. Dakle, sa Miloševićem sam se viđao, razgovarali smo, sve u granicama zatvorskih procedura. MARKA MILOŠ EVIĆA SAM BRANIO OD NASILNIKA U ŠKOLI Bruno Vekarić, pomoćnik tužitelja za ratne zločine Srbije Vladimira Vukčevića, izjavio je prije tri godine kako ima provjerene informacije da ste u stalnom kontaktu s odbjeglim Markom Miloševićem, sinom Slobodana Miloševića. Prema Vekarićevim tvrdnjama, Marko Milošević Vas je zvao, nakon što ste u ljeto 2006. pušteni iz Haaga i čestitao Vam. Da li je to istina? S Markom Miloševićem sam u životu imao dva kontakta. Prvi je bio kada je on išao u sedmi razred osnovne škole i kada mu je jedan dječak u školi ukrao pištolj italijansku Beretu. Tada smo jedan moj kolega iz Jedinice i ja išli po zadatku u školu da pronađemo tog dječaka i da Marku vratimo pištolj. Drugi put smo se sreli kada je Marko Milošević, također kao dječarac, pobjegao sa jednom djevojčicom u koju je valjda bio zaljubljen, u njihovu porodičnu kuću u Požarevac. Mi smo, opet po zadatku, išli u Požarevac da vratimo u Beograd i njega i djevojčicu. Iako negirate da ste sa Slobodanom Miloševićem bili bliski, beogradski dnevni list Blic je prije nekoliko dana objavio fotografiju iz zatvora u Scheweningenu na kojoj se nalazite Milošević, Mladen Ndetilić Tuta, Goran Jelisić i Vi. Kada je nastala ta fotografija? Ako se dobro sjećam, snimljena je kada smo ispraćali Gorana Jelisića (optužen za ratne zločine u Brčkom, op. a.), koji je osuđen na 40 godina zatvora i sada se nalazi u zatvoru u Italiji. Jelisić je napravio veliku 1)feštu kada je odlazio iz Scheweningena. Ali, ponavljam, u tim zatvorskim druženjima nije bilo ničeg neobičnog. Mene je, recimo, nakon povratka iz Haaga, kada sam otišao u bolnicu da izvadim gelere iz noge koje nosim još iz rata, u bolnici posjetio Peđa Simatović, sin Frenkija Simatovića. Čovjek je pročitao u novinama da sam u bolnici i došao da me posjeti. SJEĆANJE NA SPECIJALNU JEDINICU MUP-a SRBIJE Moji su drugovi rasuti... pod zemljom Jesu li sve Vaše kolege iz Jedinice za specijalna dejstva MUP-a Srbije preživjeli rat? Nakon rata su ubijeni Radovan Stojičić Badža i Nenad Batočanin (nekadašnji zamjenik načelnika Prve uprave MUP-a Srbije i Crne Gore, ubijen u novembru 2002., zajedno s Željkom Škrbom, ratnim pratiocem Mome Mandića, op. a.), koji je bio najspremniji momak među specijalcima i vrhunski karatista. I ja ne vjerujem da je on, kako se godinama tvrdi, bio kolateralna šteta, da je prava meta ubica bio Željko Škrba. Meni je Jovica Stanišić rekao u Haagu da je Nenad Batočanin trebao likvidirati jednog agenta CIA-e na Kosovu, ali da nije znao osmisliti i odraditi zadatak. Mislim da je zbog toga i ubijen, kao što su prethodno likvidirani i Radovan Stojičić Badža, odnosno Željko Ražnatović Arkan. I JA SIT, I VUK NA BROJU Jeo sam Vukovu hranu kako bih ga uvjerio da ga ne želimo otrovati! U svojoj knjizi “Meta“ predsjednik Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković je napisao da ste bili u grupi policajaca koji su ga uhapsili nakon beogradskih demonstracija 9. marta 1991. Zanimljivo je, međutim, da Vas se Drašković sjeća kao najljubaznijeg policajca. Sve poslove koje sam radio u policiji, nastojao sam raditi profesionalno. Moj je zadatak bio da nekoga uhapsim, a ne da čovjeku odmah i presudim, kako to danas rade neki naši policajci. Tako je bilo i s Vukom Draškovićem. Mi smo mu prišli u jednom restoranu u Skadarliji, on se nije opirao i nije bilo razloga za demonstraciju sile. Puno kasnije sam slušao Jovicu Stanišića sa kojim sam, također, bio na istom spratu u Scheweningenu, dok se ostalim haškim pritvorenicima hvalio kako je, zapravo, on hapsio Draškovića. I ja ga pustim da sve ispriča, a onda mu kažem kako je zapravo bilo. Sjećam se da Vuk Drašković, poslije hapšenja, nije htio da pojede sendvič, u strahu da ga neko ne otruje, što sam ja iskoristio i uzeo sendvič za sebe. Međutim, kada je Drašković vidio kako ja jedem, on mi kaže. “Ma, daj ti meni taj sendvič, ipak ću ga pojesti.“