U jednog narodnog ljecnika ili „pisara", kako ove ljude narod zove, nadoh stari rukopis sa dosta vanredno zanimljivih podataka za narodno shvatanje bolesti i njenih lijekova. To me je ponukalo, te sam se za to pitanje putujuci po Bosni živo zanimao i pribrao nešto materijala, koje ce bar u nekoliko taknuti i ta tako vazvna pitanja Folktoristike. U nas, koji se vrlo rado nazivamo civilizovanim ludima, ušlo je u obicaj, da sve pojave u primitivnom zkivotu i mnogo mišljenje naroda oznacimo praznovjerjem. To je donekle opravdano, ali pomnjivo prispodabljanje slicnih pojava u raznih naroda na raznim stepenima kulture pokazalo je, da ta rijec nije dovoljan tumac tim pojavama, da i te pojave kao i drugi pro izvodi ljudskog mišljenja i nastojanja imadu svoje zakone, po kojima su postali i razvili se. Znanstvenom ispitivanju nije dosta, da te pojave prostonarodnog života okrsti samo praznovjerjem, vec mu valja ispitati nacin, kojim je ono postalo, i uslove, pod kojima se je razvilo; da li je niklo iz cudi narodnje, iz njegovih nazora i misli o organickom svijetu i životu, ili je na drugom tlu niklo te ga je primio narod od drugih. Sva ta pitanja nemogu taknuti; ovi redovi neka budu mali prinos k proucavanju golemoga materiala, što ga ima da obradi Folkloristika, ta mlada, ali i vrlo važna znanost. Kao što su svi prostonarodni pojmovi o životu i njegovim pojavama nikli iz njegovih najprimitivnijih metafizickih pojmova, tako su se i nazori o bolestima razvili iz prvotnih vjerskih nacela, koja su se, — kroz hiljadu godina — ma i u promijenjenom obliku do danas sacuvala. Vjera starih Slovjena, prije nego primiše kršcanstvo, bila je dualisticka, princip dobroga ili svjetla bio je u opreci sa principom zloga ili tmine, a ako je narod pod uplivom kršcanstva davno zaboravio na Peruna Bjelboga, na božicu Provu ili Priju (etimološki elaže se germanskom Rgeuot), na Lela i Polela, na Drevane i Ledu, i kako se vec zvahu sve te personiFikacije dobrog principa, i ako je zaboravio na Crnboga Pokluka s mrtvackom glavom, koji je stanovao u Pragori (u paklu) na Potrimpa, (nalik na zmiju) i druga mitološka bica tmine, ipak ta dva pojma i danas živu u njegovu mišljenju, u njegovom praznovjerju. Oni žive u vjeri o dobrim dusima i o zlodusima, o vilama i vješticama, o prikazama i morama, a osobito jasno se sacuvaše u nazorima o uzrocima i lijecenju bolesti, koje narod, ne znajuci im protumaciti postanka, naravnim nacinom svodi na takve utvore. Tako je po vjerovanju narodnjem kuga bijela žena — duh — koja nocu oblijece po zraku te davi staro i mlado, a sve pogubnije bolesti su personifikacije istogprincipa zloga. Fra. Margetic zapisao je u svojoj kronici, da je kuga, od koje je toliko svijeta pomrlo godine 1690. obilazila kao bijela obnoc i davila ljude. Od zloduha, u koje južni Slovjeni, a osobito Bošnjaci vjeruju, valja spomenuti na prvom mjestu Moru. Po narodnjem vjerovanju teško joj je ustanoviti oblik. Ona dolazi, a ne zna se od kuda, navali na ljude, kad obnoc spavaju, pa ih vuce i trga za lijevi nožni palac. Onda se polako svali na bolesnika te mu prsa sve težim i težim teretom pritište. Covjek u snu da svisne pod tim teretom, nije kadar ni da stenje, ni da se makne, a kamo li da neman odbije ili da vrisne u pomoc. Lice mu oblije znoj, pa kad mu se od silne muke razveže jezik, te vrisne u pomoc, nestane More, a on se probudi, sav zbijen i strven. Znanost je davno dokazala, da je toj pojavi uzrok, kad legneš uzrujan ili presit da spavaš, al narod to onako tumaci, te se tare po svem tijelu bijelim lukom i jede bijela luka, ne bi li otjerao Moru. Istog „roda cavolskoga" kao Mora i druge, jesu zlodusi, same sestre njezine. Tu je „T v o r a", koja razigra glavu bolesniku, da vica same nemani, koje ga gone; „Cinilica" (halucinacije) mu pomiješa pamet, te u sebi umišljava, da je na nj navalilo sve zlo; „Otrovnica" mu krv truje, dok ne svisne; „Krvopilica" mu obnoc krv sisa, dok ga ne ostavi sva snaga, a „Mraza" zamece kavgu mecu komtijama, mecu mužem i ženom, ocem i sinom. Sva ta crna bica žive u vjeri naroda, te su se u njegovoj uspomeni ocuvala kao rod zlog boga, u koga su nekada slovjenski pogani vJerovali. Zanimljivo je, da su se te uspomene o zlom bogu tako dobro održale, a uspomena na „dobrog boga", „Bjelboga" nestade. Ne znam da li su hrišcanski nazori o Bogu poganskog Bjelboga istisli iz uspomene naroda, ili je hrišcanskoj propagandi bio opasniji kult Bjelboga, kome su se pogani klanjali, od kulta Crnboga, koga su se bojali, te ga proklinjali? Analogija ima o tome dosta a možda ce ko drugi naci odgovora na ovo pitanje. Slicna je pojava u narodnom vjerovanju o postanvu bolesti „Strava." I ona je personiFikacija zloduha, koji se u obliku crva ili koje druge životinje zavuce u dijete, da ga napastuje, dok ne umre. Gatajuci nagaca narod, kog je oblika živina. Usijano olovo lijeva se u vodu, pa se iz oblika, u kome se skruti, nagada „Strava", a izgoni se kao i svi gore navedeni zlodusi bijelim lukom. Da l' za to, jer je u njega oduran mirie, ili rad kojeg drugog svojstva, nijesam saznao. U nekim krajevima lijeci se strava simpateticki na taj nacin, da se bogorodicina trava (Bogorodica kao mati Isusova štiti djecu) izvadi iz korijena. A so je korijen od crva nagrižen, valja ga izjesti pa išcupati drugi i opet izjesti, sve dotle, dok se ne nace zdrav korijen — i taj ce djetetu pomoci. Uz te personifikacije zlog principa, kojima je narod nadjenuo ime, ima još cijeli niz bica, koje je narod nazvao imenom „Prikaze", te se ukazuju ljudima obnoc. Prikaza može biti raznog oblika, cas se ukaže kao pas, cas kao zec, jarac, macka, cas obnoc na sokaku, gdje ce pred tobom polaziti, cas u društvu. Ko god ugleda prikazu, razboljece se, ili ce se na njega svaliti koje drugo zlo. Uz te nadnaravne reprezen;ante zlog duha vjeruje narod, da se zloduh (vrag) združuje i s ljudima, da s njima savez sklapa, a ti ljudi da su kadri nanijeti isto zlo i drugima. To su prije svega vještice i nametnice. Namet (turski šehir) može svako nanijeti (n