I. Hrvoja je sin Vukca Hrvatinica, koji je za vladanja bana, potonjeg kralja Tvrtka, imao veliku ulogu. Hrvatin, osnovatelj te familije, bio je rogjak banova Pavla i Mladena Šubica, stekao je u sjeverozapadnom kraju Bosne prostrane zemlje, te mu je time licni uticaj vrlo porastao. Hrvoja se na tom pouzdanom temelju uzdigao do najodlicnijeg clana toga plemena i bio je za tri desetlijeca (god. 1386.—1416.) znamenit muž, koji je u velike odlucivao u povijesti Bosne i susjednih zemalja. On je odrastao u školi kralja Tvrtka, te je poslije njegove smrti bio neke ruke mentor uz bosanske kraljeve, samo što cesto nije ni forme radi nalazio za vrijedno, da radi barem u ime nominalnih svojih gospodara. On je bio pravi gospodar, „regulus Bosnensis", kakim ga oznacuju isprave. Njegova se moc u prvom redu ocitovala za onih velikih smutnja, koje su poslije smrti kralja Ljudevita velikog god. 1382. razrovale Ugarsku, Hrvatsku i Bosnu, i koje su do godine 1408. bile povodom neprekidnim ratovima. Hrvoja bio je poslije smrti kraljeve, zajedno sa svojim mlagjim bratom Vukom, jedan od najrevnijih pristaša nesretnog kratkotrajnog kralja Karla Malog (godine 1386.). Poslije njegove smrti izabra njegova stranka malodobnog sina Ladislava za kralja. God. 1392. u veliko je na glas izišao Ivan Horvat (Horvathy) kao vrhovni kapetan tog mladog pretendenta, isticuci se usuprot ženskom potomstvu kralja Ljudevita, kome je po državnom pravu jedino pripadalo nasljedstvo, zatocnikom nasljednih prava muške loze anžuvinske. Hrvoja je po staroj tradiciji kao protuban Dalmacije i Hrvatske, prianjao uz stranku Ladislavljevu. Nije nam ovdje namjera, da se bavimo pojedinostima toga pokreta, nama je dosta da ga oznacimo razmegjem novog odsjeka u politickoj povijesti Ugarske, kao orijentalne vlasti. Mi tu unutrašnju revoluciju ne smatramo narodnim pokretom, — kakvim su ga krivo shvacali — nego momentom isto tako znamenitim internacionalno, kao i za povijest Balkanskog poluostrva, koji je bio priprava turskoj okupaciji. Južnoslovjenske junacke narodne pjesme opijevaju narodne junake, te ih prikazuju kao muževe tvrde glave i tvrda srca. I zaista u tim bojevima stoje take ljudine jedan spram drugog. Na jednoj strani imamo Ivana Horvata s Hrvojom, na drugoj neustrašive borce kralja Sigismunda, Gorjane (Garavje) i Ivana Marothyja. To je osobna borba tih plemena, u kojoj se stjecu sve ratne strasti, što ih je priroda zasadila u covjeka: mržnja i osvetljivost, neumitnost i divlja cud. Kroz sve te dogagjaje provlaci se u obicnom govoru vec poznata crvena nit, ali u vidu rijeka prolivene krvi. Samo tako se mogu razumjeti licni motivi i pojedinosti nada sve promjenljive slike, što je ispitacu prikazuju razne te stranke u neprestanoj borbi. Godine 1393. savladaše kraljevske cete stranku Horvatovu, a vogja im plati glavom za sva ta krvava djela. Hrvoji pak valjade birati izmegju mira i propasti. Cinilo mu se je pametnije odluciti se za prvi, te on kralju Sigismundu i kraljici Mariji prisegnu vjernost i pokornost. Ali je tu prisegu od njega samo iznudio casomicni njegov položaj. Bogati vojvoda, — koji je 13. jula 1393. stekao mletacko gragjansko pravo, držao je rijec samo dotle, dok nije minula opasnost. Onda opet ostaje na celu pretendentske stranke Napuljceve, te se istice kao njegov zastupnik, dijeleci u ime mladoga kralja dobra i milosti. U tadašnjem društvu Dalmacije i Bosne razabiremo tri faktora. U primorju odlucivao je romanski elemenat po gradovima, po kopnu su zapovijedala feudalna gospoda, a oba ih je kraljevski autoritet držao u stezi. Potonji je bio od prijeke potrebe, pravo reci gola nužda. Ni jednome od vogja raznih stranaka ne pada ni na kraj pameti, da posumnja o kraljevskoj vlasti, ni onda, kada su vladalacka prava vec bila samo nominalna, ili da bi je htio zamijeniti drugim kakim organizmom. Svaki nastoji, da kralja predobije za svoje licne interese. Svak hoce, da ga ucini svojim privatnim kraljem, kome za pravo on zapovijeda, koji samo njemu daje, a drugima samo zapovijeda, te im otima njihovu imovinu na njegovu korist. Tecajem tih neprestanih sukoba i bojeva dodijalo je najzad dalmatinskim gradovima, da ih samo uvijek varaju, te najposlije ne htjedoše nikakvog kralja da imaju. Turska moc, koja se je stala primicati, vec se je osjecala, kako uz obale sinjeg mora, tako i u Dinarskim planinama. Nijesmo mi prvi, koji izricemo mnijenje, da balkanski narodi zajedno s Ugarskom širenje islama nijesu motrili reli gijoznopolitickim okom rimskog pape. Nasuprot tursku su moc preslabo cijenili, a mudra politika sultanova upotrebila je razmirice zavagjenih naroda u svoju korist. Pri tome valja još zamisliti neugodnu situaciju, u koju je kralj Sigismund dospio poslije bitke kod Nikopolja (godine 1396.). Njegovi ljudi pociniše jednu nespretnost za drugom, tako da je Turcima prijazna stranka Ladislavljeva) na jugu došla na kormilo, te se godine 1402. gotovo sva Dalmacija pobunila protiv Sigismunda. Duša je cijelome pokretu bio Hrvoja (Naslov mu je glasio: „Hervoja supremus vojvoda regni Bosnae ac vicarius generalis principum serenissimorum regum regis Vladislai et regis Ostovae"). On zapovijeda vojsci u zemlji i potiskuje moc zakonitog bana hrvatskog Pavla Bessenveja de Erdego, Godine 1403. (9. jula) dogje najposlije Ladislav sa sjajnom pratnjom 12 galija vozilo je zairu sam u Dalmaciju, gdje ga je docekao Hrvoja za znatnom vojskom. „Taj je covjek", kaže naš izvor, „pataren, ali ima put, kojim bi se mogao privesti svetoj vjeri, a to je, kad bi ga se ucinilo krajiškim grofom bosanskim, tako veli njegov prijatelj, nadbiskup spljetski". Ta nam vijest u veliko razjašnjava Hrvojin postupak. On je bio pataren, t. j. pristaša bogumilske sljedbe, kojoj je u ono doba pripadala vecina bosanskog plemstva a i patriciji dalmatinskih gradova. Hrvojino bogumilstvo potvrgjuje i poznati, njemu posveceni hvaljski testamenat (pisan za vremena djeda Radoslava god. 1404. Hrvoji to ništa nije smetalo u njegovom prijateljskom opcenju s Ivanom Aragonskim, tadanji