Neki osmanlijski povjesnicar prica u svome znamenitom djclu, koje je izdao pod imenom „Hadikatul vuzera" ovo Sto slijcdi: Glasoviti Rustam-paša, koji je bio zet sultan-Sulejmana i malo kasnije postao veliki vezir, doveden je kao djecak od osam godina s ostalim zarobljenieima 929. godine po hidžretu (godine 1523. poslije 1.) iz Hrvatske u Stambol, gdje je bio primljcn u carski dvor i gdjc jo za dvadeset godina veoma lijepo izueen i odgojen. Rustam-paša nije bio toliko na oci ugledan, ali je bio osobito oštrouman, mudar i pametan. Bio je veoma sposoban za svaki carski i državni posao. Godine 949. (1542. poslije I.) izagje iz carskog dvora, te bude postavljen valijom (guvernerom) u Maloj Aziji u Diaribeciru. Njegovo lijepo i mudro postupanje prouzroci, pa je sultanu sve iz dana u dan to draži bivao. Najzad sultan odluci, da mu dade svoju kcerku sultaniju, kojoj jc bilo ime „Mihrumah". Ali Rustam-pažini neprijatelji ne mognu to trpljeti, vec na svaki nacin naskociše, da ga Sto više caru omraze. Najzad kazaše caru, kako Rustam-paSa ima bolest zvanu džuzam, koja je prelazna i koja se nikad ne može izlijeciti. Sultan pozove svoga dvorskog hecim-bašu, pa ga upita. da mu kaže šta je znak, kad covjek boluje džuzam. Na to mu hecim-baša primijeti, da ouaj, na korae jc bolest džuzam, u sebe nikad uš ne može imati. Sultan odmah napiše ferman, pa ga spremi po istome svome hecim-basi i po svome tataru u Diaribecir, da ocevidno i lijepo izvide recenu stvar. Carski ljecnik i tatar za nekoliko dana dogju u Diaribecir, odmah odu Rustam-paši u divan, gdje se je nalazio. Zovnu za svjedoke sve clanove glavnog zemaljskog sabora. Carski ljecnik svuce sve hal]ine sa Rustam-paše, pa najzad i košulju; traži, prebira, gleda ne ce li naci makar jednu ciglu uš. I po Rustam-pašinoj sreci nagjc jedan mali šmanjak na košulji u njedrima.O tome se svi uvjere, pa odmah namjeste opširno izvješce, sve Sta je i kako je bilo; svi muhurleišu i dadu ga carskom liecniku, da ga ponese sobom sultanu kad u Carigrad pogje. Rustam-paša u istinu ne znajuci ništa, šta je po srijedi, tako zacugjen šuti, pred earskim hecim-bašom ne govori ništa. Ali pošto bude svršena stvar, onda carski hecim-baša kaže rau sve, Sta je i kako je, te ga poljubi u ruku i rece mu. da mn srdacno cestita, jer ce do nekoliko dana biti carski zet, pošto je sultan odlucio. da mu za ženu dade sultaniju. zvanu „Mibruniah". Na to se Rustam-paša još više zacudi, kako su ga mogli tako dušmani kod cara oblagati i napanjkati; a opet u drugu ruku izgubi se od vcselja, kad je cuo da ce mu car dati svoju kcer. Radi toga Rustam-paša lijepo zabvali carskom hecim-baši i tataru, i dakako dade im lijep i znatan peškeš. Ovi se odmah vrate i dogju u Stambol. izagju pred cara i kažu mu sve što je i kako je i podnesu mu cijelo izvješce. Pošto se sultan uvjeri, da je to iz samog neprijateljstva poteklo, bude mu to po volji; pa odmah izda zapovijed, da Rustam-paša što prije u Carigrad dogje. Rustam-paša vrati se iz Diaribecira, dogje u Stambol. Sultan Sulejman dade mu svoju lijepu i plemenitu kcerku po imenu Mihrumah sultaniju. Srecno i veselo postane carski zet. Provede se velika i dostojanstvena svadba, koja se je malo kad zapamtila. da je bila i prvo i poslije kad u Stambolu. Jedan turski pjesnik tada za taj dogagjaj, lijepo i zanimljivo je namjestio jedan stih, koji glasi ovako: Olidžak bir kišinun. bahti kavi talii jar Kehlesi dahi mehalunde anun iša jarar. U prijevodu znaci taj stih: U koga je jaka sreca i dobra zvijezda, I uš mu pomogne i u pos'o mu pristane. Jedan naš mladi pjesnik, po smislu to je preveo ovako: „U koga je sreca posestrima, Sreca mu je i uš u njedrima". Iza toga ne prpgje mnogo, t. j. 952. godine. bude Rustam-paša prvi put imenovan za velikog vezira na Hadim-Ali-pašino mjesto. Uzme državnu upravu u ruke te svojim vještim i neumornim nastojanjem sve glavne državne odnošaje tako uredi, da ga turska povijest i danas u zvijezde kuje. Izmegju ostalog znamenito poveca beitul-mal t, j. državni imetak i prihod. Uredi jenjicarske odnošaje. Fopravi pravosugje. Mornaricu iznova unaprijedi. U kratko receno: Što je gogj bilo po državu opasno, to sve ukloni. Sa svojim vjernim i oštroumnim nastojanjem zadovolji sve državljane i prave carske podložnike i državu u blagostanje dovede. Krivo svjedocanstvo, protekeija, mito, eto taka imena u njegovu su vremenu vec zaboravljena bila. Ista turska istorija prica, kako mu je erzumski valija jcdnoc poslao na peSkeš pet biljada dukata, pa da ni.je htio priiniti, vcc da jo to odmah vratio. Eto tako prvi put uživao je cast velikog vezirstva blizu deset godina; te radi nekih dvorskih odnošaja bude u oktobru godine 1553. azul (svrgnut); pa poslije dvije godine odmora u septembru 1555. godine opet po drugi put bude inienovan velikim vezirom, na mjesto Ahmed-paše, gdje je opet Sest godina vršio svoju dažnost bez promjene. Najposlije, kao i svi drugi, Rustam-paša se poboli, te nakon kratkog bolovanja 9. jula 1561. god. otigje na onaj svijet. Njegove kosti pocivaju u Carigradu u groblju kod Seibzade-džamije, u posebnom mjestu t. j. turbetu. Svega je bio na casti velikog vezira petnaest godina. Iza sebe ostavio je lijepo ime i ogromne vakufe (zadužbine), od kojib i danas mnogi siromasi žive i uživaju. Neki tvrde za ovoga Rustam-pašu, da se je zvao: Opukovic; pa da li imade više te porodice, nije mi poznato. Zaista ovaj istoricki dogagjaj veoma je zauiinljiv i karakteristican. Vidi se, da u tomc vremenu nije bilo u Carigradu vclikog fanatizma, kad jc mogao veliki sultan Sulejman dati svoju kcer za jednog poturcenog Hrvata i poslije ga namjestiti velikim vezirom. Nije mu smetalo ništa, da mu pokloni toliko povjerenje, jer je uvidio u Rustam-paši valjana. vrijedna i razborita covjeka, koji je bio od velike koristi za sultana i za njegovo cijelo carstvo. Ista turska povijest, zvana „Hadikatul vuzera" veli da je još nekolicina bilo Hrvata, koji su bili veliki veziri i znamenite vojskovogje. Izricno nazivlje ih: Hrvat Kujudži Murat paša — Dilave