Junaku bez konja nema života. Zato vidimo na mnogim mjestima naše narodne pjesme, da je junaku draži konj od života. Tako u pjesmi „Ženidba Muje Konjice" (Jukic I., 27.) kada Vidosava rani Mujina konja te Mujo krvcu ugleda, teško kune Vidosavu: „Vidosavo, Boga ne vidila! „Jer mi rani pretila dogina? „Jer u mene zapalila nisi?" Po tome ce junak prežaliti i smrt rodenoga brata, tek da mu se spase najvece njegovo blago, jer „junaku su dobar konjic krila". U narodnoj se pjesmi junak kune onim, što mu je najmilije. Tako u pjesmi „Predrag i Nenad", prije nego li ce družba blago da podijeli, svaki svoje vadi i kune se „koji bratom, a koji sestricom" ; samo Nenad, ne znajuci ni za brata ni za sestru, kune se sobom i oružjem „I dobrijem konjem ispod sebe." Spomenucemo da se slican motiv poboju medu bracom, kao što je u ovoj našoj pjesmi, nalazi još u narodnoj pjesmi „Dioba Jakšica" (Viogr. izd., Vuk I., 98.). I tu se braca Dmitar i Bogdan povadiše dijeleci ocevinu „Oko vrana konja i sokola." Kada bismo vrijednost prijedmeta, o koji se pru, mjerili po stihu 24. te pjesme : „Da oko šta, vece ni oko šta.." morali bismo taj spor sa Geteom jednako osuditi. No taj je stih, gdje so govori o sporu junaku radi necega stereotipan, te se zacijelo u narodnu pjesnu uvlacio, kako se je pjevacu svidjelo spram potrebe. Razabravši iz ovih nekolikih primjera, od kolike je cijene junaku konj u našoj narodnoj pjesni, ne cemo se cuditi, što se u našoj pjeoni i rodena braca Marko i Andrijaš pru o konja, pa napokon i biju. Taj ce nam poboj medu bracom biti tijem dohvatniji, sjetimo li se, da su i braca Kraljevici junaci, kojima ni u kojoj prilici ne pristaje da sramotno popuštaju. Vidjesmo sprijed plemenito srce u Marka. U njega ima poštenja i pravdoljublja, cednosti i skromnosti, ali uza sve to ne omijemo zaboraviti, da je Marko junak nad junacima, koji se nigda ne pokazuje strašivicom ni popustljivcem, a osobito ne onda, kad oe radi o prijedmetu koji je junaku najovetiji, bez kojega po narodnoj pjesni ne možemo junaka ni zamisliti. To je motiv, koji Marka dovoljno ispricava, koji mu dopušta da prekine i najsvetije bratinske sveze. To je Marko kao junak bio dužan da ucini. Zato vidimo da ga ranjeni Andrijaš ni ne prekorava; on uvida, da se je Marko kao junak ponio. „Junaku nad junacima" ne smije niko da se usprotivi. Kao što Trojanci dršcu pred mocnim kopljem Ahilovim, tako svak treba da se pokloni Markovoj onazi, da strepi pred njegovim buzdovanom. Andrijaš je povrijedio nonos „junaka nad junacima" hoteci se o njime omjeriti, pa zato ga stiže nužna kazna. I ako je Marko po svom junackom pozivu bio prinuden na taj krvavi cin, ne prestaje zato u njem ona bratinska ljubav, koja ih je junake na majcinim grudima odnihala. Gledajuci gdje mu brajan Andrijaš izdiše od njegove ruke, Marko je strven bolju. Pjesma nam to, doduše, nigdje izrijekom ne veli, ali ta bol izmedu redaka proviruje. Andrijaš mu iskazuje svoje pošljednje želje, a Marko bez rijeci nijemo sluša. On nema rijeci, da ranjenome bratu išta kaže. Pa baš time nam je narodni pjesnik tešku bol Markovu jace iznio, nego da nam ju je u sto elegicnijeh stihova izlio. Pa najposlije junaku, kakav je Marko, ni ne pristaje babje jadanje. To dapace ni ranjeni Andrijaš ne cini, i ako Homerovi junaci ranjeni umiju podici divlju viku, da se sve unaokolo plaši. U tome su u Homera dapace i bogovi s ostalim junacima jednaki. Diomede rani bojovnoga Areoa, a ovaj zaurla, ko da se je deset hiljada junaka sudarilo. Andrijaš izdiše, ali ne zaboravlja u zadnjem casu one najsvetije dužnosti, koja djecu s roditeljima, a osobito s materom spaja, i obratno. Jer dok roditelji ove svoje žrtvuju za dobro svoje djece, ta im djeca poslušnošcu i zahvalnošcu naplacuju. Toj se dužnosti i junaci pokoravaju. Marko sluša i najstrože naloge svoje majke. I kad mu nalaže i najtežu muku, da ide bez oružja (Vuk II., 68.), on joj se pokorava. Cesto puta djeca svoj život rado izvrgavaju, samo da roditelje od kakove nevolje izbave. Time se samo nagraduje ona prevelika ljubav, što je roditelji iskazuju djeci. Baš lijepo ocrtana nam je ta ljubav u pjeomi „Janja udovica" (Jukic I., 9.). Knez Ajmanovic dobi ferman, da po Hercegovini kupi janjicare. Janja udovica ima jednog jeditog sina i toga joj upisa. Bol je majcina neopisiva: „Ona bježi u goru zelenu: „Tri mjeseca u gorici bila, „Travu jela, s lista vodu pila; „Dok planine sn'jegom zapadoše, „Više Janja živiti ne more..." Ovolika materinja l,ubav zaslužuje odista, da se naplati najvecom mjerom djetinje zahvalnosti. Pa to i vidimo. Janjin sin Matijaš domože se iza deset godina lijepa mjesta, postade bosanskim vezirom. Prvo mu je da vidi majku. Evo kolikim je custvom zahvalnosti pozdravlja: „„Majko moja! Udovice Janje!"" — „Pa je ljubi u obadv'je ruke „I u bjele dojke iz njedara, „Koje jesu njega othraiile ..." Ove svijetle otrane rodbinoke sveze potamnjuju doduše i mnoga nedjela, ali tu ne smijemo zaboraviti na doba i prilike, u kojim je narodna pjesma nastala. Da je i to Gete uzeo u racun, ne bi bio našim narodnim pjesmama zacijelo onako sudio. Lijepa je crta u našim narodnim pjesmama, što ipak redovno eticka ideja pravicnosti pobJedUJe Gdje se braca posvade, izbavlja onoga, koji strada, redovno njegova vjerna onaha, a cijela ona okrutnost, kao da je baš zato omišljena, da se vez, koji ima medu bracom da vlada, joga više istakne. U svakoj takoj cjesmi izbija varijanta: „Teško bratu jednom bez drugoga..." I u našoj se pjesmi Andrijaš u zadnjem casu najprije sjeca svoje majke. Opominje Marka, da joj ne ucini kriva djela; a znajuci, da bi se majka o njegove smrti teško rastužila, moli Marka, neka je kojekakim isprikama zavarava. Ova, u neku ruku Andrijaševa oporuka zaodjevena je tolikim cuvstvom zahvalnosti spram matere, da cijeloj toj pjesmi i daje onu krasotu, radi koje je ubrajamo u najljepše narodne pjesme starijega doba. Druga pjesma, koja pjeva o vojevodi Radosavu, zaostaje svojom kompozicijom za onom prvom, ali i u njoj ima momenata, koji zavreduju> da se