O rimskoj pokrajini Dalmaciji opširno se bave grcki i rimski geografi; ali izuzevši onako s topografskog gledišta nespretni itinerarni nacrt Dalmacije, kako nam ga pruža Penting-erova tabla, nije nam bila poznata doslije nikakva stara geografska predstava naše zemlje za rimskog doba. Valja ipak priznati, da klasicna kartografija nije još sustavno proucena. I najnovije djelo o tom predmetu bavi se poglavito teorijskim pitanjima, a tek uzgredno kartografskim dijelom. Sami izvori grcko-rimske kartografije još su sasvim zanemareni. Jedan od takih prvih izvora jest bez sumnje djelo glasovitoga astronoma Klaudija Ptolemeja, koji je živio sredinom drugog vijeka po Kr. u Aleksandriji. No postanju Ptolemejeva djela najviše je doprinio Fenicanin Marin Tirac, koji je proputovao mnoge krajeve svijeta, sabrao dosta gradiva iz starijih geografa, te je hotio da objelodani geografski opis svijeta; no dok je doista tekst izdao, nije dospio da predade javnosti kartografski aparat. Življaše Marin druge polovine prvoga vijeka po Krstu, po nekim piscima za cara Nerona; no to je izvjesno, da njegovo djelovanje pada u razdoblje od 80.—126. god. po Kr. Sam Ptolemej, izvrstan astronom, ali ne geograf, kao što bijaše preteca mu Marin, po gradivu sabranom od Marina sastavi geografsku kartu svijeta, poprativši je iscrpivim tekstora. Pri toj je ragji Ptolomej, upotrebiv krasopisca risara Agathodaimona, usvojio razdiobu zemaljske krugle na stupnjeve po sustavu Erathostenovom, te po Marinovom nacrtu nacrtao kopno i more, pobilježiv poglavito na osnovu pomorskih i kopnenih itinerara rijeke, gore, gradove i narode. Na temelju te karte sastavi pak tekst, u kojem naznaci geografsku dužinu i širinu svih mjesta. Tako je postalo Ptolemejevo djelo (Napomena: U pdf formatu slijedi naziv djela na izvornom pismu), u osam knjiga sa 27 geografskih karata. Ptolemejevo djelo bijaše glavni zemljopisni prirucnik cak od drugog vijeka po Krstu sve do sedamnaestog vijeka. Izuzmemo li poznije sredovjecne portulane, sva ostala geografska literatura svagja se na Ptolemeja. Glasovite Thekarte, koje po svoj prilici zavise od Augustova Orbis pictus, ne samo da su bile prerijetke, nego nijesu imale prakticne upotrebe. Sam tekst Ptolemejeva djela, pored više rukopisa, doživio je množinu izdanja, cjelovitih ili pokracenih, najskoli u latinskom prevodu. Ponajbolje izdanje, još žalibože nedovršeno, u izvorniku sa latinskim prevodom, zapoceo je izdavati K. Miiller, u Parizu, Firmin Didot, 1883., i to sa opsežnim komentarom uz kriticni i topografski aparat. Za cudo je pak, da dok je tekst bio ponovno sustavno obragjivan, drugi dio djela, biva kartografski aparat, premda za toliko vijekova u sebicnoj porabi, leži još svegjer zanemaren, tako da su doslije uvaživane redakcije Ptoleinejevih karata dosta pozne dobe i dosta preinacene za humanistienoga razdoblja. Tomu je uzrok, da starije redakcije Ptolemejevih karata ostadoše malo pristupne ili nepoznate. Amo spada u prvi red Vato-pedski rukopis, što ga je god. 1840. otkrio na Athosu knez Orlov Davidov, a u cjelini ga objelodanio Langlois u Parizu; kao što i vatikanski rukopis Urbinas 82, koji je doslije neuvažen ostao i za redakciju samoga teksta. Bice puki slucaj, da je ovako dragocjeni spomenik doslije skoro sasvim camio u zaboravi, barem ga ni jedan izdavac Ptolemejeva teksta nije jošte upotrebio, a karte mu niko ni ne spominje. Jedina vijest o Urbinaskom Ptolemeju sacuvala se kod Nobbe-a, koji opisavši razne Ptolemeje vatikanske, nuzgredno tek spominje i naš rukopis: „Porro ibidem extant Urbin. 82. et 83. denique etiam Keginae (Christinae) 66. Hi boni esse omnes dicuntur codices, et in iis duo saeculi XIII. longe praestantissimi; sed de his ab amico collatis et de eius in me studio alias dicam." A Miiller u najnovijem Ptolemejevom izdanju ne upotrebljava teksta urbinaskoga rukopisa, dok je pogrješno dao samu signaturu, po svoj prilici na osnovu navedene Nobbe-ove bilješke. I. Urbinaski Ptolomejev rukopis s obzirom na kartografiju. Rukopis, kojim se mi bavimo, nahodi se u Vatikanskoj knjižnici u Rimu pod signaturom Urbinas 82. To je sjajna knjiga u velikom folijatnom obliku (0.57 X 0.418 m), svakolika od pergamena, koji je po nešto izblijedio. Mjestimice se pod razurama opažaju tragovi starijega pisma grckoga; te je knjiga dobrim dijelom palimpsest. To se može vidjeti i na fotografskom našem snimku tabla I. Sadrži u sve 110 listova, a uvezana je u elegantan kožnati oklop, napravljen za doba urbinaskoga vojvode Guida ( 1502. god.), kako nam to svjedoci latinski natpis na stražnjem licu korica. Što se sacuvanja tice, uopce se rukopis dobro uzdržao, izuzmu li se neka mjesta, gdje se je pergamen od uporabljivanja istrošio; no nema znatnih lakuna. Rukopis sadržaje osam knjiga Ptolemejevog djela (Napomena: U pdf formatu slijedi naziv djela na izvornom pismu) i 27 geografkih karata. Stranice su nacrtane horizontalno i vertikalno suhim postupkom, košcanim šiljkom. Tekst je u dva stupca širokih rubova; ispisan minuskulom grckom s crnilom; kapitalna pismena stoje samo na pocetku knjige, poglavlja i paragrafa (tabla I). Prvih sedam knjiga zauzimlje neprekidno folije od 1. do 60.; a osma knjiga i u kontekst iste umetnute tablice, siže od folija 61 do 109. Pri koncu fol. 109. je potpis risara Ptolemejeva Agathodaimona vecim crvenim pismenima (tabla II.); a za ovim slijedi na foliju 110. epigram, takogjer ispisan crvenom minuskulom (tabla 111). Karte pocimlju fol. 60.—61.; te s malim iznimkama svaka karta zaprema obicno dvije sucelne stranice, tako da je svaka karta podijeljena u dvije polovine okomitim bijelim prostorom od 2 cm. Poprecna površina karata odgovara jednostrukoj stranici od 31 cm2 ili dvostrukoj, kao što se može vidjeti na tabli IV., u izvornoj velicini 55 X 32 cm, koja nam predstavlja skoro u izvornoj velicini V. kartu. Rukopis sam ne sadrži nikakva kronološkog ispravnog podatka o dobi svoga postanja; no po paleografskim obilježjima možemo mu barem približno oznaciti dobu. Minuskulno pismo teksta