Ne pišem da bih dragim ljudima natjerao suze na oči, nisam mazohista da bih samog sebe mučio. Pišem da bih sebe olakšao i svoj bol i patnju, koja me već 20 godina pritišće i za dušu ujeda, s drugima podijelio. I pišem u ime onih kojih više nema i ne mogu svoju priču ispričati. Pišem i iz pijeteta prema ubijenim i nestalim, jer su zaslužili da ih se sjetimo. I pišem u nadi da se ovo nikad više neće ponoviti. Ovo su riječi Ante Tomića, prijeratnog stanovnika Ljubije kod Prijedora, koji je preživio .....

Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.